Znam da sve znam

Poznata je ona Sokratova: Znam da ništa ne znam. U srednjoj školi je nisam najbolje shvatao i nije mi imala smisla. Međutim, s vremenom mi se otkrilo dublje značenje. Čovjek stvarno zna toliko malo o sebi, životu i svijetu u kojem živi da slobodno može reći da ne zna ništa. Osim toga, ta spoznaja otvara brojna vrata učenju. Jer samo onaj ko zna koliko još toga ima ili treba da nauči kretaće se putem otkrića. Onaj ko misli da zna sve, jednostavno nema potrebu da miče i trudi se da stekne nova znanja i nove spoznaje.

Živimo u digitalnom dobu. Ta grana tehnologije razvila se nestvarnom brzinom posljednjih nekoliko decenija osnažujući naš ego, čineći da vjerujemo kako smo dostigli sam vrh razvoja i kako je sve manje prostora za napredak. Brkamo tehnologiju, i to digitalnu, sa svim drugim tipovima razvoja. Iz te zablude niču i glasovi sa svih strana koji dodatno podstiču i ojačavaju to uvjerenje. Smijemo se inkviziciji koja je osuđivala naučna otkrića. Hvalimo se kako danas imamo ono što nikad ranije nismo imali. U školama nas uče kako smo manje-više naučili i otkrili sve ili barem ono najvažnije. Međutim, praksa pokazuje da smo daleko od toga. Dovoljno je nekoliko osnovnih pitanja pa da se temelji uzdrmaju.

Šta je život? Šta je svijet? Ko je i šta je čovjek? Kako je nastao?

Ne možemo se izvlačiti izgovorima da su to duboka filozofska pitanja ili predmeti nerješivih rasprava. To su potpuno normalna, osnovna pitanja koja bi trebala imati najviši prioritet. Čovječanstvo se, međutim, ponaša kao da je odgovor već poznat.

Ako nemamo odgovore na samu suštinu, kako onda možemo davati odgovore na pitanja koja zahtijevaju te odgovore kao temelj? Ne možemo kuću početi graditi od prozora. To je upravo ono što čovječanstvo danas radi.

Mnogi naučnici djeluju u okviru granica preko kojih se ne prelazi. Kao što religija ne dozvoljava da se propituje Bog nazivajući to blasfemijom, određeni centri pokušavaju isto učiniti s naukom. Najdraži mi je primjer arheologija koja nudi jasne fizičke dokaze koji se kose s onim što na šta smo navikli, pa se uporno pokušavaju ismijati, suzbiti i negirati. Nije važno da li je neko školovan stručnjak u toj oblasti; ako kaže da je piramide u Egiptu napravila neka napredna, možda i neljudska civilizacija desetine hiljada godina prije nazvaće ga budalom. Ne zato što njegova priča nema smisla, nego zato što se ne uklapa u prihvaćeni šablon. Na jednom nivou sigurno postoji svjesna blokada, ljudi koji ne dozvoljovaju da se istražuje u tom pravcu; međutim, na nižim nivoima mnogo je više onih koji su nahranjeni tom lažnom idejom da znaju sve, da su stručnjaci u polju i da nemaju propuste, samo zato što imaju diplome, dobre plate ili jak ugled. Ego ih drži u lancima.

To što je neko profesor na Harvardu ne može biti argument u raspravi. Naravno da postoji velika mogućnost da takva osoba zna šta priča, ali ipak treba stvari posmatrati sa zdravom dozom sumnje. To ne predstavlja manjak poštovanja prema toj osobi, nego poželjno kritičko razmišljanje. Nešto što naš sistem obrazovanja, sudeći po praksi, duboko prezire.

U knjizi Upijajući um, Marija Montesori kaže:

Nastavnici obično polaze od pretpostavke da nikada ne griješe i da, kao takvi, djeci treba da služe za primjer. Nastavnik s takvim uvjerenjem sigurno neće priznati djetetu da je pogriješio. Njegovo dostojanstvo zasniva se na tome da uvijek bude u pravu. Nastavnik mora biti nepogrešiv. Ovakav stav nije krivica samih nastavnika. Samo okruženje prisiljava ih da se ponašaju na način koji sam opisala. Riječ je o tome da obrazovni sistem u cjelini počiva na lažnim temeljima.

Treba, prije svega, priznati da svi griješimo. To je životna realnost čije priznavanje predstavlja veliki korak naprijed. Ako već moramo proći stazom realnosti i istine, onda treba i da priznamo da svako može da pogriješi. Da nije tako, svi bismo bili savršeni. Zato će biti bolje da prema pogrešci zauzmemo prijateljski stav i u njoj gledamo pratioca koji je uvijek uz nas i čije postojanje ima neku svrhu (zato što je zaista i ima).

Vjerovatno mnogi razmišljaju ovako, istovremeno citirajući Sokrata, ali to je današnje društvo. Jedno govore, drugo misle, treće rade, a najčešće nijednog nisu svjesni. Vjerujemo da je smisao života samo živjeti, preživljavati. U takvim okolnostima ego preuzma kontrolu. Kad čovjek čuje neku ideju ili stav koji je suprotstavljen onom na šta je navikao i u šta sam vjeruje (postojanje vanzemaljaca, na primjer), ne bi mu bilo loše prisjetiti se srednjeg vijeka. Ljudi su se tad smijali ideji da se zemlja okreće oko sunca. Neki među njima su čak bili spremni ubiti one koji to govore. Mi se danas smijemo njima smatrajući ih zaostalim i neukim, međutim, ne obraćamo pažnju kako se ponašamo prema novim spoznajama. Metode obračunavanja s tim ‘hereticima’ su drugačije, ali neprijateljstvo, odbojnost i zadrtost je i dalje tu. I dalje je tu uvjerenje da smo dostigli vrh i da znamo sve.

Ego ne trpi poraz. Ne voli kad se bilo kakva negacija vezuje za njega pa tako ne voli ni kad mu se kaže da nešto ne zna. Ipak, ako stvari posmatramo iz druge perspektive, oslobođeni tog tamničara, shvatićemo da nam forsiranje tog stava ne donosi nikakvu korist. Tako što priznajemo greške i prihvatamo činjenicu da ne znamo ni približno sve, čak ni u oblasti u kojoj nas Sistem naziva ekspertima, otvaramo vrata novim znanjima. Jer život je prevelik da bi se svaki njegov segment poznavao. Zato prihvatimo naše neznanje i uživajmo u učenju.