Dalje od politike

Postoji neka tačka kad se čovjek počne intenzivno interesovati za politiku; kad shvati vezu politike i svoje svakodnevnice, vezu između politike i nezadovoljstva životom. To je valjda onaj trenutak kad shvati da je važno da izađe na izbore i glasa za svoju budućnost. U prevodu, trenutak kad pada u novu zabludu dok političari trljaju ruke jer, iako se čini da se čovjek probudio, on je samo utonuo u drugu vrstu sna.

I tako se čovjek osjeti pametnim i važnim, jer sad on odlučuje o svojoj sudbini. On zna šta je najbolje, ne samo za njega nego i za druge. Za čitavu zajednicu, grad i državu. I to traje sve dok ne shvati da ipak nije toliko pametan i da troši vrijeme i energiju na igru u kojoj ne može pobijediti. Najviše što može izvući je povremen neriješen rezultat koji, fudbalskim rječnikom, znači jedan bod.

Napisao sam više tekstova o politici, o onome o čemu sam razmišljao, idejama koje su mi se javljale kao i o idejama drugih ljudi koje su mi se činile zanimljivim. Ipak, u jednom trenutku primijetio sam da me to umara. Nema se tu ništa naročito novo reći. Politika kao strategija kontrole funkcioniše i to je suština. Svaka politička priča smrdi na isti način. Na kraju se sve svodi na jednostavne stvari.

Prva je da su političari pijuni i vrlo dobro glumci. Čiji pijuni? Da ne načinjemo druge teme, jasno je da postoji sila koja putem njih i njihovih djela sprovodi svoj plan. Od početka civilizacije pa do danas, mnoge su se stvari promijenile, ali jedna ostaje ista – manjina vlada većinom. Pojedine stvari usko povezane s tom se također ne mijenjaju poput potrebe da se neki prostor ogradi (države), da neko VLADA tim prostorom, da to čini uz pomoć novca kojeg opet konroliše manjina itd. Da se sve odvija spontano, da su političari ljudi slobodnog uma i da ne slušaju ničija naređenja negdje bi se sigurno pojavilo nešto drugačije. Nešto što danas prosječnog čovjeka izbija iz cipela poput, recimo, svijeta bez država ili s državama u kojim nema novca, ili nema kriminala, ili nema pravog vladara. Takva nepredvidljivost nije poželjna ako želite vladati planetom; posvuda je potreban isti sistem i otkako je nastalo ono što danas nazivamo civilizacijom, situacija je nepromijenjena.

Druga jednostavna stvar tiče se modernog pogleda na politiku. Ako čovjek zauzme jednostavan stav da je 90% onog što političari kažu laž, nepotpuna istina ili mješavina laži i istine, dakle da se uglavnom radi o nekakvom muljanju, te ako u startu zauzme stav da im ne vjeruje, pogriješiće u jako rijetkim slučajevima, a i kad pogriješi, vrlo vjerovatno to neće ništa značiti. Umjesto što dopušta da mu ti ljudi stvaraju stres, da mu truju um i navode na zli put, jer njihove su propagandne metode davno usavršene, neke su čak toliko zastupljene da ih nisu ni svjesni, ali ih svejedno uspješno koriste, možda je pametnije da shvati da ti ljudi nisu na njegovoj strani i da ciljano i često svjesno igraju protiv stanovništva kako bi zadovoljili lične interese. To nije nešto što se počelo dešavati nedavno pa je teško provjerljivo. Imamo čitavih šest hiljada godina iskustva. Vladari nikad nisu bili na strani ljudi, na strani pojedinca i njegove dobrobiti. Samo su se predstavljali da jesu jer u suprotnom ne bi ni bili na toj poziciji. Danas možda samo ljepše pričaju, ali pristup je ostao isti. Ima i onih koji svoju ulogu gledaju samo kao posao, bez posebne odgovornosti, uzvišenog ideala ili zajedničkog dobra – lična korist i ništa više.

Zato, umjesto da se energija rasipa na stvari koje ničemu ne služe, pametnije se fokusirati na ono što stvarno vrijedi.