Izazovi otkrivaju više od riječi

S vremena na vrijeme naletim na roman ili priču gdje pisac “govori” da je lik hrabar, dobar, pošten, opasan ili mu daje bilo koju drugu kvalitetu u koju je iz nekog razloga meni kao čitaocu teško povjerovati. Iako nemam uvijek namjeru analizirati nečije pisanje, ponekad to radim nesvjesno ili su neke stvari samo toliko uočljive da ih je teško zanemariti. Razlog zbog kojeg je teško povjerovati da je lik onakav kakvim ga pisac predstavlja je uglavnom zato što njegova djela ne prate te titule.

Osim ako se radi o političkoj manipulaciji, po pravilu više vjerujemo djelima nego riječima. Ponekad mi i smeta ako pisac naziva nekog lika romantičnim ili mudrim prije nego što uopšte imamo priliku vidjeti makar i djelić koji bi naslutio da je to stvarno tako. Srećom, ne dešava se često, ali vrijedi spomenuti.

U početnim fazama vlastitog pisanja nisam mogao primijetiti da imam istu manu; takav pristup je predstavljao ono najlogičnije, a i najlakše rješenje. Međutim, lišeno je dubine i ometa čitaoca da stekne vlastiti uvid u lika o kojem čita. I tako, kad je čovjek otvoren za nova znanja, s vremenom se pojavi bolje rješenje. Indirektan pristup koji, s ove tačke gledišta, na kvalitetniji način govori o književnim likovima.

S obzirom da s romanom kao formom imam najviše iskustva, govoriću upravo o tome, iako je koncept sličan i u drugim formama.

Nijedna priča ne može postojati bez lika koji je nosi, a ne može je nositi bez izazova koji ga gura ili vuče naprijed.

Pod tim ne mislim nužno da lik mora biti ljudsko biće, čak ne mora uopšte biti biće, iako mi takav primjer ne može pasti na pamet, ali moguće je da lik bude porodica, grad, kraljevstvo možda i čitav neki svijet.

Kad se čini da u nekim romanima nema radnje ili da teče sporo, to znači da nema dovoljno izazova ili ti izazovi nama nisu dovoljno ozbiljni. Često sam slušao komentare da je Zločin i kazna dosadan roman i da sva radnja može stati u nekoliko rečenica pa sam zato i izbjegavao knjigu. Međutim, kad sam joj dao šansu, shvatio sam da imam jedno drugačije iskustvo od drugih ljudi. Problem za njih je vjerovatno u tome što izazove koje ima glavni junak, a koji su primarno mentalne prirode, ne smatraju previše interesantnim. Njima bi draže bilo da on konstantno bježi od policije, da ulazi u direktne sukobe, da je neprestano fizički ugrožen i aktivan. Ništa loše u tome, ali to je jedan drugačiji pristup i drugačija tema. Pogotovo u moderno doba, na takve smo izazove fiktivnih likova navikli. Dakle, stvar je u percepciji.

Ipak, da ne ulazim previše u analizu izazova i ukusa, vraćam se na temu. Kad se god junak neke priče suoči s izazovom, njegove reakcije govore mnogo više od bilo koje riječi koja bi se mogla iskoristiti kao naziv za tu reakciju. Umjesto toga, opis te reakcije i njena priroda daće nam drugačije, dublje i mnogo ličnije iskustvo. Neće svako imati isto mišljenje o toj reakciji. Neće svako ni uzeti u obzir sve faktore. Neko je možda uopšte neće ni shvatiti, ali to nije problem. Ne radi se o ispravnosti, tačnosti i pogađanju onoga što je pisac želio da kaže, nego o ličnom doživljaju i pogledu na tu situaciju.

Kad Geralt u priči Posljednja želja prihvati posao da rizikuje život i skine kletvu s princeze, umjesto da je jednostavno ubije, mi dobijamo informaciju o njemu, ali neće je svako doživjeti na isti način. Neko će u tome vidjeti hrabrost, neko dobrotu, neko viteštvo. I na kraju nije ni važno šta u tom trenutku pisac vidi jer iskustvo pripada čitaocu.

Zašto izazovi imaju ovakvu moć? Zato što lika dovode u nezavidan položaj. Bilo da ih prevaziđe ili ne, on će neizbježno otkriti nešto o sebi jer u takvim se situacijama pokazuje ko smo. U letargiji ima prostora za demonstraciju ličnih kvaliteta, ali intenzitet se dramatično povećava onda kad stvari ne idu kako treba, kad se pojavi neka prepreka do cilja ili kad se desi bilo šta što uništava svakodnevnicu i stavlja nas u potpuno novu poziciju. Hrabrost i kukavičluk se najbolje pokazuju onda kad strah pokuca na vrata. Ne moramo ništa reći, reakcija govori dovoljno. Nevolja nikad nije poželjna, ali u pričama ona vuče radnju i pomaže da dublje upoznamo likove.

Korištenje riječi i naziva da se dodijele osobine nekom liku jesu najlakše rješenje, ali osim što u nekim situacijama znaju zvučati neprecizno ili čak lažno, lišavaju čitaoca misterije i stvaranja vlastite slike. Jer lik nije samo ono kako on izgleda ili šta govori; štaviše, mnogo je važnije ono što radi, a da bi radio, potrebno mu je nešto da ga pokrene. Bilo da se radi o cilju ili nevolji, izazovi će se pojaviti, a putem njih stvorićemo njegovu sliku.