I

Zari je nešto stezalo želudac dok je gledala kako izvode Bradataluinata iz sela. Urgar i još četvorica momaka su ga vodili negdje u šumu da ga pogube. Da je Anar pošao s njima, pošla bi i ona, u inat nelagodi koja kao da je predstavljala mekani dio nje; onaj dio koji je žalio tog propalicu. Možda je to samo bio dio nje koji nije podržavao nikakvo ubijanje. Zar tako nešto u meni uopšte postoji? Anarovo prisustvo i njegovi stavovi imali su utjecaj i na nju. Ipak, u ovoj stvari nije željela biti potpuno kao on. Zato bi joj bilo draže da može prisustvovati pogubljenju i tom slabom dijelu sebe reći kako je nije briga i kako ljudi poput Bradataluinata ne zaslužuju da žive.

Za sjevernjake su pogubljenja bila rijetka pojava. Baš rijetka. Postojala je neka vrsta koda, postojale su navike, postojao je način života koji nije bio nasilan. Imali su historijsku borbu s Ledenim kraljem i poslije njega su bili na opreznu, učili su se borbi i fizički spremali, ali svoje bi vještine koristili tek kad bi se ponekad izrodila grupa razbojnika koju je trebalo spriječiti u narušavanju reda i spokoja. Ne samo da djeca nisu navikla gledati druge kako umiru, nisu ni odrasli i zato je Urgar smrtne kazne sprovodio daleko od očiju većine stanovništva, iako su oni vrlo dobro znali kakva će sudbina zadesiti kažnjenika.

„Jesi dobro?”, Anar se pojavio pored nje i zagrlio je jednom rukom, gledajući prema kapiji koja se zatvarala.

„Jesam. Ustvari, nisam.” Pogledao ju je. I ona je njega. „Napravila sam glupost. Reagovala sam…” Tražila je najtežu moguću riječ; on joj nije dozvolio da je pronađe. Njegov je zagrljaj ojačao.

„Ali si shvatila da si pogriješila. I usudila si se to priznati naglas. Donedavno ni to nisi mogla.”

Uputila mu je oštar pogled, po navici, opet iz refleksa. Ali razum je težio shvatiti pravo značenje riječi.

„Ne gledaj me tako”, nastavio je s toplim osmijehom. „Znaš dobro da sam u pravu. Niko od nas nije savršen, Zaro. Mnogi nisu dobri onoliko koliko bi željeli da jesu. Ali kad vidiš da stvari idu nabolje, kad vidiš se mijenjaš i postaješ bolja osoba, to je uspjeh. Koliko god ta promjena bila mala.”

Opet je pogled bacila prema kapiji, ovaj put uronjena u misli. „Nisam se ja mnogo promijenila, Anare. Samo sam ovaj put jasno vidjela da sam pogriješila. Sljedeći put možda reagujem isto. Ne možda, vjerovatno ću. Reci mi…” Okrenula se njemu. „Jednog dana kad… Kad se vratiš kući. Kad postaneš kralj, jer taj će dan doći…”

„Ti ćeš biti moja kraljica”, prekinuo ju je uhvativši njen zatečen pogled. Velike oči zurile su u njega, a on im se osmjehivao. Da je mogla vidjeti svoje lice, i ona bi se nasmijala svom čuđenju. „Ostalo nije važno. Shvataš li?”

Nije mu vjerovala. Sumnjala je u riječi, ali njegove oči, glas i stav uvjeravali su je u suprotno. I morala im je povjerovati. Riječi su bile samo posljedica svega toga, te istine koju je jasno osjećala. U grudima joj se nešto skupljalo, neka težina, kao višak energije na putu do oslobođenja. Kad je postala svjesna da joj se u očima skupljaju suze shvatila je da se taj višak nastoji osloboditi preko njih. Stisnula je oči i oborila glavu na njegove grudi. Potisnula je glas i zaplakala u tišini, pokušavajući suze držati iza kapaka. Trud je bio uzaludan. Ali on ju je razumio i tješio ju je nježnim milovanjem, a u njegovom zagrljaju možda nije bila zaštićena od tuđih pogleda, ali jeste od svakog zla koje bi izazvalo okrivljivanje, zavist i bilo šta što se slučajnim prolaznicima mota po glavi. Nije je bilo briga. Tu je bila sigurna. Kad se otarasila tog energetskog tereta, bila je dvostruko lakša. Tek tad je postala svjesna šta je sve nosila u sebi. Vratila joj se snaga pa se nježno izvukla iz njegovog zagrljala i ponovo ga pogledala, osmijehom maskirajući ostatak suza u očima.

„Jesi došao na neku ideju za Ukua?”

„Siandra pokušava stupiti u kontakt s njim. Ako mu je toliko silno stalo da ostvari svoj plan, vjerujem da će joj vrlo brzo prenijeti upute.”

„Misliš li da nas se plaši ili da je oprezan zbog svega ovoga što planiramo? Jer sigurno zna.”

„Naravno da zna, ali ne vjerujem da je previše zabrinut. Sigurno je vrlo nestrpljiv, želi se konačno vratiti među žive. Osim toga, ako ima vezu s Haosom, onda sigurno ima i veliku moć. On u nama vidi samo nekolicinu boraca koji osim oružja i želje nemaju ništa. U njegovom svijetu, važna je samo razorna moć. To je Haos, tako svi demoni i njihovi saradnici i podanici razmišljaju, zar ne?”

Zamislila se osjećajući kako njegove riječi prodiru u jedan osjetljiv dio njene duše. „Misliš li da sam i ja takva?”

Uhvatio ju je za ramena i primakao lice njenom. „Provela si dosta vremena s Nur’kadenom; malo ko je na ovom svijetu imao bližu vezu s Haosom. Normalno je da je nešto od toga ostalo s tobom. Ali ti si ljudsko biće. U tebi itekako ima ljudskosti, za razliku od drugih. Za razliku i od ljudi koji naizgled uopšte nemaju veze s Haosom. Znam da se stalno propituješ. Ali… Zar stvarno misliš da bih se zaljubio u nekog zlog? U nekog ko ima demonske karakteristike?”

Nacerila se. „Pa… Ima smisla. Neki ljudi možda bi, ali ti…”

„Nadam se da ne prekidam ništa važno”, oglasio se Adrian prilazeći im. Palcem je pokazao iza leđa. „Siandra kaže da ima informacije.”

„Vidiš”, Anar joj se obratio. „Uku ne želi gubiti vrijeme.”

II

Anar je predlagao da sjede unutra, ali je Siandri trebalo zraka pa su tako stajali ispred Velike kuće. Iako je shvatila vlastitu grešku, Zara nije mogla voljeti tu djevojku. Anarova je briga možda bila opravdana, ali ona je znala da među njima ipak postoji bliska veza. To joj niko nije morao govoriti, jednostavno je osjećala. Ipak, gledajući je tako blijedu, umornu i na sigurnom putu ka smrti, željela je uraditi nešto da joj pomogne. Osobi poput nje ne priliči da umre na takav način, tako što je nekakvo prokletstvo iscrpljuje, nakon brojnih preživljenih okršaja protiv stvarnih protivnika. Željela je da taj Uku konačno oživi pa da se suoče na neutralnom terenu.

„Kako se osjećaš sad kad su svi predmeti kod tebe?”, pitao je Anar.

Siandra je gledala u prazno, analizirajući svaki osjećaj u tijelu, tražeći onaj koji bi odgovarao pitanju. „Ne primijetim nikakvu razliku. Samo znam da ih moramo odnijeti na posebno mjesto. Negdje gdje vlada moćna energija.”

Adrian je frknuo. „Moćna energija? Šta je moćna energija?”

Zara se pitala isto. Kad su se suočavali s Nur’kadenom, čarobnjaci su savjetovali da ga namame na mjesto gdje vlada energija suprotstavljena demonskoj sili. Te energije shvatila je kao muziku. U jednoj prostoriji se izvodi jedna pjesma s posebnim glasom, tekstom i muzikom. Onaj koga nijedna od tih stvari ne dotiče, sigurno u njoj neće pronaći ništa posebno, štaviše, možda ga bude i nervirala. Tako je i to mjesto proizvodilo melodiju koja Nur’kadenu nije prijala pa ga je činila slabijim.

„Možda traži mjesto gdje vlada energija slična njegovoj”, progovorila je. „Mentosibe, znaš li za takvo mjesto?”

Mladom sjevernjaku nije prijala pažnja pa je pravio nervozne grimase pokušavajući se sjetiti. „Mogla bi biti ona mjesta što ih je Ledeni kralj dotakao. Ali to je daleko na sjeveru, do tamo bismo se nahodali, a vremena nemamo, zar ne?”

„Nemamo”, odgovorio je Anar ozbiljno i bez razmišljanja. „Moraćemo pronaći nešto bliže.”

Sjevernjak se uhvatio za bradu i okrenuo im leđa. Razmišljao je, a oni su šutjeli i čekali. Zara ih je posmatrala. Ne da je čitava stvar nije doticala, ali primijetila je da su ostali obuzeti mislima i brigama. Činilo se da je njen um trenutno najbistriji. Ipak, nije mogla doći na pravu ideju.

„Šta je s onom ruševinom?”, pitala je konačno. „Onom što si rekao da je ukleta kad smo dolazili ovamo?”

„Nije ruševina bila ukleta”, odgovorio je Adrian, „nego bodež u njoj.”

Da, imalo je smisla i ugrizla se za usnu jer je njen prijedlog olako pao u vodu. „A ono selo?” Brzo joj se javila nova ideja; kao da je um što prije želio ispraviti grešku i pokazati da je u stanju raditi kako treba.

„Koje selo?”, pitao je.

„Prošli put kad smo bili ovdje, ono selo koje su opustošile sluge Ledenog kralja.”

Društvo je razmjenjivalo poglede. U njoj se raspalila iskra bijesa. Zar se samo ona sjeća? Baš kad je mislila eksplodirati, Siandra je progovorila. „Ledeni kralj ih je kaznio. Poslao je svoja smrznuta stvorenja da ubiju sve što je živo. Sjećate se?”

„Naravno”, odgovorio je Mentosib pomalo sumnjičavo. „Tamo je sve onako kako je bilo i nakon tog užasnog događaja. Možda su se u ruševinama kuća naselili razbojnici ili divlje zvijeri.”

„Ako je to bilo mjesto patnje, onda sigurno i vlada energija nalik Ukuovoj”, Zara je nastavila, sjećajući se nekih Nur’kadenovih lekcija o različitim energijama i njihovim utjecajima na okolinu. „Ako se ne dosjetimo ničega boljeg, vrijedilo bi probati.”

Anar je klimnuo. „Svakako moramo sačekati Urgara. Možda i on bude imao neki prijedlog. Ako ne, onda idemo tamo. Koliko će nam trebati? Ne više od dva sata, ako se dobro sjećam?”

„Možda i manje, put je dobro utaban”, odgovorio je sjevernjak ulivši im dodatnu nadu u prvi korak tog teškog poduhvata.

Urgar se vratio sat vremena kasnije. Prenijeli su mu ideju i pitali ga za prijedlog. Nije ga imao pa je na kraju odlučeno da se zapute prema opustošenom selu. Mentosib je mislio da se podrazumijeva da će i on ići, ali ga je otac razočarao strogom naredbom da ostane.

„Ti ne shvataš gdje idemo”, govorio je tiho, a grubi glas mu je tutnjao. „Možda se neću ni vratiti. Ti moraš ostati ovdje i preuzeti moju ulogu ako se to desi. Tada ćeš imati i zadatak da braniš selo od još većeg zla nego što su pljačkaši. Osvetu stavi u drugi plan. Razmišljaj o ovim ljudima.”

„Ne pripremaj ga za to”, dobacio mu je Adrian. „Vratićeš se.”

„Ne možeš to znati.”

„Ne možeš ni ti, a ponašaš se kao da si siguran da ćeš umrijeti.”

Sjevernjak ga je posmatrao očima koje nisu prihvatale takvo shvatanje, iako mu se ničim nije mogao suprotstaviti. Na kraju je potapšao sina i zagrlio ga. Zagrlio je i ženu i nešto joj šapnuo na uho. Zara je posmatrala okupljenu gomilu koja je strepila za njegovu sudbinu. Nije bila u centru pažnje, njihova briga nije bila usmjerena prema njoj, ali joj je ta pažnja svejedno smetala. Oni bi se trebali uzdati u sebe, ne u nekog drugog. Zar su toliko glupi da to shvate? Bijes se rodio negdje u njoj, a ona ga je postala svjesna tek kad je počela priželjkivati Urgarovu smrt samo da bi se oni razočarali. Morala se obuzdati. Urgar joj je prijatelj, čovjek koji bi uzeo sjekiru i stao uz nju čak i protiv najstrašnijih demona. Ona bi isto uradila za njega. Ono zlo u sebi što je stvaralo te sramne misli i želje je potisnula i krenula prema kapiji. Prva je konja izvela napolje. Kad su joj se pridružili ostali, Urgar je istupio na čelo kolone.

„Hajdemo, polako. Dotamo moramo razbistriti misli i opustiti tijelo. Moramo biti spremni na sve.”

Prešutno su se složili i krenuli. Samo njih petero. Oblaci su se razišli i sunce je virilo čineći da snijeg oko njih svjetluca kao čarolija. I dalje je bilo surovo hladno, ali na hladnoću su se navikli ili su samo imali većih briga.

III

Za nešto manje od dva sata sišli su s glavnog puta i zagazili u duboki snijeg. Tako su putovali još pola divokoraka. Zara je proklinjala svoju ideju. Probijanje kroz taj snijeg do sela trajalo je skoro kao čitavo dotadašnje putovanje. Sjećala se da su tuda prolazili u svojoj prvoj posjeti Farasu, ali predio je bio neprepoznatljiv. Niklo je novo drveće, put je predstavljao samo blagu uvalu zatrpanu snijegom. Nikakvih tragova, što je govorilo da tuda ne prolaze čak ni životinje. A tek selo… Kuće su skoro dopola bile zatrpane. Nekoliko životinjskih tragova presijecalo je centralni dio, ali su bili isuviše plitki. Kao i obično, sve su kuće bile od drveta i usamljenost ih je počela nagrizati. Krovovi su ponegdje propadali, daske se olabavile i otpale, a bilo je i znakova borbe. Tragovi oštrica po vratima, kao i udarci tupim oružjem koji su provaljivali prozore, vrata, čak i zidove. Na sve to, mjestom je gospodarila zloslutna tišina. Zara je osjećala da nešto nije kako treba. Možda je baš to bila ta energija patnje i straha što su je posijala smrznuta bića masakrirajući stanovništvo. Ništa poslije toga je nije pročistilo, a sad su se oni našli tu, nedovoljno jaki da pročiste, pa je tako mogu samo upiti.

„Divno”, rekla je. „Snijeg iznad koljena. Ako dođe do borbe čak i seljak s kopljem bi bio opasan.”

„Ugazaćemo snijeg”, rekao je Urgar. „Uzećemo daske i gaziti po njima da pokrijemo više površine. Obavićemo to brzo.”

Zara je krajičkom oka primijetila da Anar razgovara sa Siandrom. U tišini se nije morala truditi da ih čuje. Pitao je za predmete i gdje će ih ostaviti. Ona je mrmljala. Od slabosti je jedva govorila. Možda je ta odgovornost prevelika, možda je potrebna i njena žrtva da bi se stvor oživio. I opet je primijetila kako se u njoj javlja mračna želja, ali ju je brzo potisnula. Sjetila se zbog čega su tu. Bacili su se na posao. Pronalazili su daske i drvene ploče, bacali ih po snijegu, a potom se penjali i gazali ih, čineći snijeg ispod tvrdim i utabanim.

„Koliko nam prostora treba?”, pitao je Adrian.

„Što više”, odgovorila je Siandra, iako se Zara spremala reći isto.

Dok su radili, njoj su se u misli neprestano uvlačile slike ljudi koji su stradali u tom selu. Na momente bi čula vrisku i okretala se, misleći da su zvukovi stvarni i da dolaze iz šume. Krajičkom oka motrila je na Siandru koja je jedina odmarala na pragu provaljenih vrata, savijenih koljena, s vrećom predmeta ispred sebe. Oči su joj bile zatvorene. Odmarala je i skupljala snagu, a vjerovatno ni ona nije znala za šta. Zara je ponovo primijetila kako joj se u umu pokušavaju sklopiti neke ružne želje namijenjene toj djevojci. Nije im dozvolila da rastu. Štaviše, suprotstavila im se obećavajući sebi da će čuvati Siandru od tog prokletog demona. Neće njoj nikakve demonske zamisli govoriti šta da radi, neće joj se šunjati umom kao da je njihov. I zato im je odlučila prkositi radeći ono potpuno suprotno.

„Rekao bih da je dovoljno.” Urgar je nadlanicom obrisao znoj s čela. Izgubili su dosta vremena; sunce se već počelo spuštati prema zapadu, a zahvaljujući visokom drveću, utabani prostor je već djelimično ležao u hladovini.

„Dovoljno”, Anar se usaglasio. Pažnja se preusmjerila na Siandru. Nastala tišina ju je probudila. Otvorila je oči i duboko udahnula.

„Hajde”, rekla je i ustala. „Vrijeme je da se i ovo ludilo okonča.” Zgrabila je vreću s predmetima i kosu u drugu ruku. Ostali su se razmakli. Niko nije znao šta raditi pa su je svi bez riječi posmatrali. Zara je pričvrstila oštrice na zglobove. Razgibavala je vrat, ruke i noge. Osjećala je Anarov pogled na sebi, ali mu nije uzvraćala.

Siandra je istresla sadržaj vreće; na snijegu je posložila demonsku lobanju, bodež, kamen s ugraviranim znakom i na kraju, iznad svega toga, Ukuovu kosu. Ustala je i povukla se dva koraka, i dalje okrenuta prema predmetima. Zara je šutjela, ali je osjećala da će neko progovoriti. Napetost je bila skoro opipljiva.

„I?”, Adrian je očekivano popustio prvi. „Šta sad?”

Siandra je podigla ruku da ga umiri, ali i ušuti. Izgleda da je jedino ona imala kontakt s Ukuom; ostali mu nisu bili važni. Naravno, oni su za njega bili samo način da dođe do cilja. Sad kad je tako blizu, ne treba mu niko osim jedne osobe. Mislila je o tome i nije odmah primijetila da joj se pod kožu uvlači nekakva napetost nalik želji da se pokreće. Ne samo da se pokreće, nego da ode odatle. Nešto ju je odbijalo i pomislila je na ružnu energiju tog mjesta. Pogledala je okolo i na površinu su joj isplivala sjećanja. Vidjela je ljude kako bježe i smrznute visoke utvare kako jure za njima koseći ih svojim dugim mačevima. Samo… Ona to nikad nije doživjela. Ona je bila tu prije nego što se tragedija desila, a potom i poslije. Nije svjedočila masakru. Stomak joj se stezao. Nije mogla biti hladna na sva ta raskomadana tijela. I mrzila se što to ne može podnijeti. U njoj je rastao bijes dok je uporno nastojala vratiti snagu i ravnodušnost. Zurila je u tu ranjenu ženu što nekog moli za pomoć i tjerala se da joj bude svejedno. Borila se sa sobom i nikako da se izbori.

„Osjetite li vi ovo?”, Anarov glas ju je vratio u stvarnost. Odjednom više nije bilo nikakve žene, ni seljaka, a ni utvara.

„Ne znam na šta misliš, ali meni je ovdje vrlo neprijatno”, požalio se Adrian.

Ona nije progovarala. Ako je neko drugi i imao u planu komentarisati, vrlo brzo je odustao. Jer predmeti su se počeli podizati od tla. Pomalo su se i tresli, kao da trpe nekakvu vibraciju. Prizor je bio neobičan, ali za nju ne toliko jeziv. Već je viđala djela magije, a ovo pred njom podsjećalo je na tipičnu telekinezu. Međutim, na tome se nije završilo. Oko predmeta je počeo kružiti vrtlog nekakve tamne izmaglice koja ju je podsjećala na bolest ili samo na nešto gnusno, nešto naopako, nešto što je suprotno svemu živom. Zapuhao je snažan vjetar, pramenovi kose su joj podivljali, a od hladnoće je morala škiljiti kako bi vidjela ishod čarobne pojave. Predmeti su se počeli vrtjeti i miješati s izmaglicom stvarajući oblik, ružan oblik nalik tamnoj sluzi koja se proteže u nedogled. Oblik kojeg su zajedno formirali bio joj je poznat. Nesvjesno se blago spustila u koljenima spremajući se za borbu. Naglo je shvatila da je izmaglica posvuda oko njih, da se oblici ne stvaraju samo oko predmeta nego se iz čitavog prostora stapaju u oblik tikve s izrezbarenim očima i ustima. To gnusno lice ukazalo se iznad njih, veliko poput kuće.

„Šta je ovo?”, izustio je Adrian izvlačeći mač.

Prostorom je zatutnjao smijeh kojeg je čula u snu. I ovo je podsjećalo na san, samo što je ovaj put ta demonska glava izgledala kao iluzija. Varka koja ih je trebala zastrašiti. Spustila je pogled i vidjela kako se unutar vrtloga nazire ljudski oblik. Kad je ponovo podigla pogled, iluzije nije bilo. Izmaglica je počela nestajati i na kraju je ostao samo pravi oblik Ukua Somnimora. Lebdio je na korak iznad zemlje. U snu je imao samo glavu i kosu; tu pred njima, imao je čitavo tijelo u ljudskoj veličini uključujući i noge. Kao neki podeblji seljak u uskoj odjeći. Bolje rečeno, kao vreća puna vode koja ne pronalazi otvor da pobjegne. Kosa nije bila velika kao u snu, ali je bila identična, dekorisana i mnogo opasnija od onog klimavog alata što su ga pljačkaši donijeli s juga.

„I taj dan napokon dođe”, glas mu je zatutnjao, ali ne kao u snu. Ovaj put se jasno znalo odakle dolazi - iz te tikve s jezivim očima i ustima unutar koje je blještao zlokoban i narandžast demonski sjaj. „Opet sam među živim.”

„Sudeći po svemu što si prošao, mirniji bi bio da si mrtav”, rekao je Anar, jedini bez oružja u rukama. „Šta hoćeš sad?”

Zara je bacila pogled na Siandru. Stajala je korak ispred nje pa joj nije vidjela lice, ali sudeći po govoru tijela, po strijeli i spremnom luku, imala je dovoljno snage da se bori. Je li je Uku konačno oslobodio? Odgovor na to je morao čekati.

„Mnogo toga.”

„A najviše osvetu, je li?”

„Između ostalog”, odgovorio je kroz smijeh. „Zašto pitaš? Da mi pomogneš u tome ili da me spriječiš?”

„Da ti pomognem. Ali ne u tome i ne na način na koji misliš.”

Uku je prasnuo u smijeh. „Ne znaš ni šta pričaš. Sklanjajte mi se s puta, imam važnijeg posla.”

„Ne ideš ti nigdje!”, Urgar je zarežao. „Mnogo je ljudi stradalo zbog tebe.”

„Pa? Mnogo će ih još stradati. Nije li to u prirodi ovog svijeta? Stalno neko stradanje. Stalno jači ubija slabijeg. I dok si ti taj jači, to ti je normalno. Ptice jedu crve, mačke miševe, ljudi ovce. I dok je tako, ljudi nemaju nikakav problem, tek kad se pojavi neko ko prijeti da pojede njih, onda kreće pametovanje. Vi sjevernjaci ste poznati po tome da od mesa jedete samo ribu. Pa eto, koliko ste riba pobili u posljednje vrijeme? Jeste li se osjećali loše zbog toga? Naravno da ne, jer smatrate da je to normalno, da su životinje podređene ljudima samo zato što imamo način da ih tamanimo. Tako i ja smatram da je normalno tamaniti one koji su slabiji od mene. Vaša riječ protiv moje; ako želite da ih vagamo, postoji samo jedan način.” Cerekao se prepun samopouzdanja.

„A šta ako nisi jači?”, pitao je Anar. Zara je pratila to tikvasto lice ponadavši se da je možda uvrijeđen.

„Ja se prirodi ne suprotstavljam”, odgovorio je hladno.

„Dosta je ovog trabunjanja!”, Urgar je zagalamio. „Platićeš za sve što si uradio!” Potrčao je uz urlik, zamahujući sjekirom. Lebdeći stvor se strahovitom brzinom pomakao ustranu, izbjegavši udarac. Prešao je sigurno deset koraka u treptaju oka. Urgar je proletio u prazno, ali se nije obeshrabrio i krenuo je ponovo. Stvor se ponovo izmakao i ovaj put zamahnuo kosom. Iako je bila ogromna, baratao je njom s jezivom lakoćom. Sjevernjak je stigao postaviti dršku između tijela i oštrice u naletu. Udar je bio prejak i odbacio ga je desetak koraka unazad; u sudaru s tlom se zakotrljao i konačno zaustavio ispred vrata jedne od kuća. Podigao je sjekiru čija je drška napukla.

U međuvremenu, Anar je već stao pred stvora i izmicao se, te parirao njegovim zamasima. Siandra i Adrian su ispaljivali strijele, ali su one po pravilu završavale daleko iza mete. Zara se neprestano kretala, čekajući pogodnu priliku da se privuče i udari. Njoj nije trebalo pet poteza, samo jedan koji će nanijeti ozbiljnu štetu. Takva prilika se nije nazirala u prvih nekoliko trenutaka u kojim je Uku bio nedodirljiv.

„Urgare!”, Adrian je viknuo i bacio mu svoj mač. Sjevernjak ga je prihvatio i krenuo u novi nalet. Uku je i dalje bio nedodirljiv. Zara, Adrian i Anar su plesali oko njega, ponekad napadajući istovremeno, na šta bi on odgovarao strašnom brzinom, povlačeći se na sigurnu distancu. Na isti način je izbjegavao i strijele. Ipak, jednom je morao napraviti propust; okrenuo je leđa Adrianu koji je odapeo strijelu i pogodio ga u rame. Strijela je razderala tkaninu i prošla kroz njega bez ikakvog otpora. Zara je pomislila kako je njegova jedina slaba tačka glava. Ali kako doći do glave? Ona nije uradila ništa. Samo je kružila oko njega, uzalud čekajući priliku da udari. Za to vrijeme, Anar i Urgar su već pretrpjeli nekoliko udaraca. Sjevernjak je jedva disao, a na licu mu se ogledala umorna grimasa. Mogao im je svima biti otac i očigledno odavno nije učestvovao u tako intenzivnoj aktivnosti. Nju umor nije morio, ali zato jeste činjenica da ne vidi kako da se suprotstavi tom stvoru.

Jedna je utjeha ipak postojala - ispostavilo se tačnim da u društvu imaju veće šanse. Uku nije mogao bitku okončati tek tako i dok su svi bili na nogama izgledao je mnogo manje opasan, ali ona je znala da vrijeme ide njemu naruku. Čak i da nastave samo trčati oko njega, uzaludno napadati i uspješno se braniti, nestaće im snage, a onda će njemu preostati lagan posao. Zato ga je morala nekako dokučiti. Jednostavno je morala doći do njega.

Nastojala mu se držati iza leđa. U čučećem položaju ga je obilazila dok su mu ostali odvlačili pažnju. Približavala se korak po korak. Sporo, ali sigurno. Sa svakim joj je srce udaralo sve jače. Strijele su posvuda oko nje fijukale; nijedna nije pogađala. Ukuovu kosu je ogrnula nekakva mračna sjena, poput izmaglice koja iz nje izvire i od nje ne odmiče. Došla mu je dovoljno blizu, više nije smjela čekati i rizikovati. Pojurila je naprijed najbrže što je mogla. Stvor je i dalje lebdio pa mu nije mogla dokučiti glavu, a i strah od mogućeg neuspjeha naveo ju je da se zadovolji makar i običnim dodirom. Zato je zamahnula desnom rukom, oštrice su bljesnule i potom fijuknule sijekući zrak. Jedva je osjetila otpor kad je zakačila trup u toj vrećastoj odjeći. Razderala je tkaninu i osim njenih komadića, za zamahom su poletjeli tragovi slame. Zara se nije zaustavljala, produžila je trk i nekoliko koraka nakon udarca, napravila kolut naprijed za svaki slučaj, ukoliko bi joj kosa sijevnula iznad glave.

Konačno se zaustavila i pogledala prema meti. Neposredne opasnosti od kose nije bilo. Uku je stajao, baš kao i njeni saborci u šoku. Velika poderotina na trupu otkrivala je da unutrašnjost čini sijeno.

„Sijeno?!”, s uzvikom čuđenja zaključio je Adrian. „Siandra!” Dao joj je neki znak, a ona je smjesta spustila luk i počela roviti po torbi. Zara nije imala pojma šta planiraju, ali je po navici vjerovala da znaju šta rade i da im treba prostor. Zato je ponovo natrčala na Ukua koji se pribrao od udarca i pokušao je dočekati na kosu. Bacila se na rame i ponovo je izbjegla. Iza sebe je čula bolne uzdahe i vidjela kako Anar i Urgar posrću pred naletom snažnog vjetra oslobođenog iz kose i one crne izmaglice. Držali su se za grudi i teško disali. Možda je udar bio leden, možda otrovan; nije mogla razmišljati. Morala je Ukuovu pažnju držati na sebi. Ali on je imao drugačije planove. Lebdeći se strmoglavio na njih dvojicu, potpuno je zanemarujući. Ona je potrčala za njim, ali nije bila dovoljno brza. Zamahnuo je kosom preko Anarove glave, a Urgar je podigao mač i odbio je, ali ga je Uku udario tupom stranom kose pravo u grudi, oborivši ga na leđa. I tad je ga je stigla. Opet je zamahnula, ali kao da ju je osjetio; okrenuo se i vrh drške joj zabio u stomak. Ostala je bez daha, instiktivno se pridržavajući za dršku. Uku ju je podigao i otresao, a ona je završila na tlu, sklupčana i u grčevitoj borbi za dah.

Podigla je glavu i škiljeći vidjela da su Adrian i Siandra zapalili vatru. Gorio je vrh strijele u Siandrinoj ruci. Pružala ju je Adrianu, ali ju je on iz nekog razloga odbijao. Vraćao ju je njoj. Ona njemu. Oni se prepiru? Nije mogla vjerovati. Toliko im je silno željela reći da nije važno i da samo neko nacilja tog prokletog stvora, sijeno će valjda planuti. Na kraju je Adrian preuzeo dužnost na sebe. Siandra je požurila u suprotnom pravcu, ispaljujući strijele na Ukua kojem je uspjela odvući pažnju, ali ipak je krajičkom oka primijetio odakle prijeti prava opasnost.

„Ideja je dobra”, zarežao je kroz smijeh. „Samo još kad biste je mogli sprovesti u djelo.”

Taj gad je stvarno previše samouvjeren. To ju je nerviralo. Dalo joj je snage da ustane i uradi sve samo da mu pokaže da griješi. Urgar više nije mogao ustati. Anar se jedva držao na nogama. Siandra se kretala, ali ona je svakako imala isuviše malo snage. Adrian je čekao pravi trenutak. Jedino je ona mogla uraditi nešto konkretno. Šta? U nedostatku ideja, samo je potrčala prema neprijatelju. Zaurlala je i privukla mu pažnju. Na njeno iznenađenje, u posljednji čas se povukao nazad, i zamahnuo. To nije očekivala i podigla je oštrice da se odbrani od kose, istovremeno se bacajući naprijed kako bi što prije završila ispod. Uspjela je djelimično odbiti napad i izmaći se, ali je završila na tlu. On je već spremao novi zamah, toliko nizak da je zagrebao po snijegu podižući čitavu mećavu od koje nije vidjela oštricu, niti je mogla procijeniti kad da skoči. Snijeg ju je zasuo i oborio nazad. Morala je uskoro osjetiti i oštrinu kose, ali nije.

Rukom je prešla preko lica slanjajući snijeg i tad je vidjela Anara kako stoji ispred nje s podignutim mačem uz dršku Ukuovog oružja. Instinkt ju je tjerao da mu priskoči u pomoć, ali je krajičkom oka vidjela da je Adrian već naciljao metu. Odapeo je strijelu koja je poletjela ostavljajući za sobom trag plamena. Pogodila je Ukua pravo u grudi i proletjela kroz njih završivši negdje u daljini, ali ono što je bilo najvažnije, zapalila je sijeno.

Stvor se povukao. Koprcao se ne ispuštajući kosu iz ruku. Plamen se ubrzano širio baš kao i dim. Zatim se počeo kretati brzo, kao da se izmiče od nečega, lijevo pa desno. Međutim, plamen nije mogao ugasiri i on se širio isuviše brzo, gutajući mu trup, nagrizajući ruke i noge. Dok je on bespomoćno režao, kosa mu je ispala. Uskoro je lebdjela samo ljutita tikva.

„Mrzim vas sve!”, zaurlao je. „Tako vas mrzim.” Zatim je pojurio dalje od njih, prema šumi.

Ona je odmah potrčala za njim. Nije smio pobjeći, a kako mu je dubok snijeg bio nadohvat ruke, nije vidjela kako ga zaustaviti. Taman kad je izgledalo da će im biti izvan domašaja, njoj preko glave fijknula je strijela. Pogodila je pravo u tikvu i oborila je. Zara se nije okretala. Kad je vidjela da glava ne može nigdje, usporila je korak. I dalje jezive oči zurile su u nju. Čula je režanje, ali ne i smijeh.

„Smij se sad”, procijedila je ljutito i bez oklijevanja podigla čizmu i iz sve snage nagazila tikvu. Osjetila je da joj puca pod nogom i tad je odjeknuo zaglušujući prasak. Blještavo svjetlo ju je zaslijepilo, a zatim se počelo polako pretvarati u snijeg. Posvuda snijeg i bjelilo od kojeg su je pekle oči. To nije bio san. Svega je bila potpuno svjesna, ali nije mogla objasniti gdje se nalazi. Nije bilo njenih prijatelja, nije bilo sela, ni šume. Samo snijeg i gusta magla od koje je vidjela svega dvadesetak koraka oko sebe. I tad je iz nje izronio čovjek. Bilo je nečega neodoljivo poznatog u njegovom stavu i izgledu. Ličio je na onog stranca koji je tražio da se ugrije pored vatre i koji joj je ispričao priču o Ukuovoj prošlosti. Je li to stvarno on?

„Napokon”, rekao je i blago se nasmijao. Kao da nema mnogo snage pa mora paziti da se ne troši previše na smijeh.

„Ko si ti?”, pitala je. Oštrice na rukama davale su joj samopouzdanje. Snijeg nije bio toliko dubok pa čak i da dođe do borbe, mogla bi se odbraniti. Ali miroljubivo lice nije nagovještavalo nikakvu agresiju.

„Onaj koji vas je proganjao na ovakvim mjestima.”

Pogledala je oko sebe. „Ti si Uku? Šta je? Nema više tikve pa se sad pojavljuješ u ljudskom obliku?”

Ponovo se nasmijao. „Ne, to je bio onaj dio mene zarobljen okovima Haosa, njegovom energijom, onim što u našem svijetu zovemo emocijama. Sad mi je jasno da sam bio potpuno nesvjestan svega. Da sam bio daleko od onoga što stvarno jesam.”

Slušala ga je razmišljajući o sebi. Nekako joj se činilo da imaju slična iskustva. I ona je bila odgovorna za smrt nevinih, ali to vrijeme je prošlo. Da li to znači da je stvar ispravljena? Je li joj duša čista? Duboko nezadovoljstvo koje je počelo rasti pokazivalo je da nije.

„Spasili ste me”, nastavio je. „Oslobodili ste me i sad konačno mogu ići dalje. Mogu živjeti nešto drugo.”

„A to što si nanio toliko zla u ovom svijetu, za to te baš briga”, izgovorila je podrugljivo.

Oborio je glavu, tražio je riječi, a kad ju je ponovo podigao u očima su mu sijale suze. „Nisam znao. Zbog toga mi jako žao. Ali istovremeno, osjećam toliko blaženstvo sad kad sam oslobođen. Stvarno ne znam šta da mislim. Mogu li ikako ispraviti sve što sam radio? Možda u sljedećem životu, ako se budem sjećao ičega. Možda ako to odlučim sad dok sam svjestan, možda mi novi život da šansu.”

Hoće li njoj dati šansu? Da li to znači da mora umrijeti da bi ispravila sve što je uradila? Sijevnula joj je prkosna misao kao odgovor na konopce što su je vukli u ponor. Nema se šta ispravljati. Urađeno je to što je urađeno. S njom je ostala jedino lekcija i mogućnost da takve stvari više ne radi. To je to. Jednostavno, ali ipak teško. Ne za izvesti, nego za podnijeti. Nešto ju je pritiskalo u grudima, ali čovjek je ponovo skrenuo pažnju na sebe pa je tjeskoba nestala.

„U svakom slučaju, veliko hvala. Nemate pojma i vjerovatno nikad nećete saznati kolike ste me patnje oslobodili. Nadam se da ćete i vi osjetiti isti spokoj i isto blaženstvo, ali bez da prethodno padnete u ruke Haosu i bez da drugima nanosite bol. Sad idem.” Koračao je unazad, magla ga je gutala. Istovremeno, njoj se činilo da negdje propada. Pogledala je ispod sebe, ali i dalje je stajala na čvrstom tlu. Sve dok nije otvorila oči i ugledala lica prijatelja iznad sebe.

„Dobro je”, Anar je rekao s olakšanjem. „Tu je.”

Pridigla se na laktove. „Šta se desilo?”

„Nekakva se sila oslobodila iz tikve kad si je razbila”, odgovorio je Adrian. „Niko nije ostao na nogama, a kako si bila najbliža, tebe je onesvijestila.”

Siandra joj je pomogla da ustane. „Hvala. Je li ono tvoja strijela bila? Ona što mu je oborila glavu?”

„Da”, odgovorila je sa stidljivim osmijehom.

„A niste se mogli dogovoriti ko će gađati onom vatrenom.” Pogledom je prešla s nje na Adriana koji se nacerio i slegnuo ramenima.

„Vatrena strijela je njen proizvod, mislio sam da ona treba gađati.”

„Kao da je bilo vrijeme za takve privilegije”, Siandra se suprotstavila. „Jedva sam držala luk, a ti si htio da gađam.”

„Ispostavlja se da ipak dobro gađaš i iscrpljena.”

Nasmijali su se, a Zara je pogledala preko ramena prema Urgaru koji je teturao prema njima. Prišla mu je i pokušala pružiti oslonac, iako je njena građa bila sićušna u poređenju s njegovom.

„Kako si?”

„Živ”, odgovorio uz hrapav smijeh. „Najvažnije je da je stvor gotov. Ispade ovo ipak dobra ideja.”

Anar mu je spustio ruku na rame. „Suočiti se s problemom zajedno je uvijek dobra ideja.”

Urgar je klimnuo. „Sad mi je lakše. Mnogo lakše. A vidim i Siandri je.” Zatim je napravio kiselu grimasu. „Hajdemo nazad. Iscrpljen sam. Mislim da veći odmor treba moja glava, ali u svakom slučaju će nam dobar obrok prijati.” Podigao je glavu prema nebu preko kojeg su se razvlačili crveni oblaci; sunce je već potonulo iza horizonta. „Valjda ćemo stići prije mraka.”

„Poslije ovoga, ni mrak više nije strašan”, rekao je Anar i oni su počeli kupit stvari, spremajući se za povratak.

IV

Kad su stigli nazad u selo, mrak je već zavladao, ali su ljudi bili budni i čekali su ih pred kapijom. Iako je sve bilo ogrnuto tugom zbog gubitaka nakon napada pljačkaša, ipak se rodila radost zbog povratka poglavara, a i zato što je problem konačno riješen. Olakšanje je trajalo kratko. Nikome nije bilo do slavlja kad je cijena bila ljudski život. Otišli su na spavanje, a ujutro im je Urgarova žena servirala obilan doručak. U sali su sjedili mnogi, željni da čuju kako se odvila bitka protiv stvora koji je na čitavom poluostrvu izazvao pometnju.

U Zari nije bilo tuge od koje su patili sjevernjaci, ali i njeni saputnici, pa je primijetila da na trenutke uživaju i raduju se pobjedi, oslobađanju od zla i strepnje, a potom se krive zbog toga i ponovo tonu u tugu kako bi ispoštovali mrtve. Čemu to pretvaranje? Zar mrtvi ne bi željeli da je njihovim porodicama dobro, da slave, budu sretni i smiju se? Ona bi sasvim sigurno to željela Anaru i ostalim. Tuga se javi i to je prirodno, ali zašto je nasilu držati tu, samo zbog nekog običaja ili da bi drugi vidjeli tu žalost?

Urgar je prepričavao detalje borbe. Kad je dolazio do njenih djela, okretala bi glavu ili lagano ispijala vino izbjegavajući poglede i trudeći se da ne čuje pohvale. Prijale su, ali kao da joj nisu pripadale. Potom bi uslijedio Anarov dodir, zagrljaj i primicanje sebi. To je bilo nešto drugo. Na to nije mogla ostati hladna i osmjehivala se, osjećajući da je on iskreno ponosan kako se ponijela.

„Porazili smo stvora”, rekao je Urgar dok su ostali slušali. „Pokazali smo da zajedno možemo mnogo više nego sami. I ne samo to, vidjeli smo da vrijedi biti hrabar. Iako je ponekad teško razlikovati hrabrost od ludosti. Rekao bih da je ponekad potrebno biti i lud.”

„Ponekad jednostavno nemaš izbora”, dodala je ona jednostavno.

„Ne moraš kvariti ovu junačku priču”, zadirkivao ju je Adrian. Prisutni su se nasmijali.

„Istina je da nismo imali mnogo izbora, ali ipak ga jesmo imali”, dodao je Urgar s podignutim kažiprstom. „Mogli smo biti pasivni, mogli smo biti kukavice i bježati. Ali nismo. Ne samo da nismo bježali nego smo trčali u susret toj prijetnji. I na kraju, ona je bježala od nas.”

„Ali nije pobjegla”, dodao je Anar i njegov je zagrljaj oko njenih ramena postao još topliji čineći je lakšom, rasterećenijom i mirnijom. U tom stanju, Nur’kaden joj nije mogao prići. Čak je i pomislila na njega, potpuno uvjerena da neće čuti njegov glas niti osjetiti sugestiju. I nije. Bila je sama. Slobodna.

„Siandra je dobro gađala”, rekla je i drugoj djevojci uputila osmijeh. Isto je dobila zauzvrat, osjećajući da se ne mora pretvarati. Bila joj je zahvalna na onom pogodtku.

„Svi smo odradili svoj dio posla. Prijatelji”, Urgar je nastavio, ali ton se promijenio. Pogled mu je pao, glas se produbio i postao tiši. „Toliko bih volio da možemo slaviti ovaj dan jer smo ostvarili veliku pobjedu. Naravno, više bih volio da nije bilo nikakve potrebe za borbom, da se ništa od ovoga nije desilo, ali kad već jeste, drago mi je što smo na kraju ipak uspjeli. Međutim, jednostavno ne mogu biti sretan. Izgubili smo ljude u svemu tome, nedužne i dobre ljude. Mlade ljude. Hajde da nazdravimo u njihovu čast i iz poštovanja se uzdržimo od velikog slavlja.”

Prvi je podigao čašu, ostali su to učinili za njim. Zara je to radila ne razmišljajući. Posmatrala je prisutne kako polako energetski tonu. U njoj se koprcala želja za kritikom. Suzbila ju je oštro i odlučno. Učinila je to zbog Anara koji, iako s tim ljudima nije imao bližu povezanost, ipak je osjećao njihovu tugu i bilo mu je žao zbog izgubljenih života. Ako je on to radio, on koji je u njenim očima bio simbol dobrote i poštenja, mogla je makar težiti tome. Jer dobrota i poštenje su nešto što je suprotno bijesu i mržnji, suprotno onome čime Haos zrači i od čega se željela distancirati. Možda je to i jedini način. Možda je jedini način da se pročisti od Nur’kadenovog utjecaja taj da krene u suprotnom pravcu, a ne da se bori i pruža otpor. Jednostavno da čini više dobrog. Odbijalo ju je. Sama ideja je zvučala toliko nepoznato, skoro pa neprijatno. Slutila je da će je proći već sutradan, a to nije željela. Međutim, da bi bilo drugačije morala bi uložiti svjestan napor. Suviše je razmišljala i Anar je to primijetio i tiho šapnuo: „Jesi dobro?”

„Jesam. Samo mi se stotine stvari mota po glavi.”

Osmjehnuo se i poljubio je u obraz. „Dosta toga nam se izdešavalo za nekoliko dana. Na kraju je sve ispalo dobro, uzimajući u obzir kako je moglo biti.”

„Zaro”, oglasio se Adrian. „Odmorna si, sad nam možeš reći šta ti je to Uku rekao nakon što si mu zgnječila tikvu.”

Prisutni su se tiho nasmijali, ali ona je bila ozbiljna. Ukuovo obraćanje nije gledala kao šalu. Iako ga nije žalila, niti ga je mogla opravdati, osjećala je da u onoj njegovoj zahvalnosti ima nečega dubljeg.

„Zahvalio nam se”, rekla je i izazvala zbunjenost. Neki su je prikrivali šalama i smijehom. „Rekao je da je bio zarobljen i vezan okovima Haosa, njegovom mračnom energijom. Uništili smo ga i istovremeno oslobodili.”

„Znači, dva dobra djela istovremeno”, šalio se Adrian.

„Ta spodoba nije zaslužila nikakvo spasenje”, zarežao je Urgar, na šta je njegov sin neprimjetno zakolutao očima. „Da je bio pametan, ne bi ni krenuo tim putem.”

„On to nije mogao znati”, rekla je ona, shvativši komentar kao blagu uvredu jer je i ona bila u sličnom položaju. Anar je to primijetio pa se nervozno meškoljio tražeći način da promijeni temu ili kaže nešto što će ublažiti sjevernjakove riječi. U međuvremenu, ona je nastavila: „Malo ko od tih koji završe u mračnom svijetu zna šta radi i svjesno želi sarađivati s Haosom. Okolnosti i slabost ih dovedu do toga. Onda kad to shvate, možda je već i kasno. Možda je već isuviše mnogo zla učinjeno i više se ne može nazad. I onda te počne krivica izjedati iznutra, a s njom raste i bijes. Više ne znaš je li bijes prema tebi ili nekom drugom. A s tim bijesom samo nastavljaš starim putem, odlazeći sve dalje i dalje od onoga što stvarno jesi, a primičući se sve više i više tom zlu.” Ponestalo joj je riječi, a tišina joj je pomogla da shvati koliko je pažljivo svi slušaju. Prešla je pogledom preko prisutnih i ugledala zabrinuta lica. Čak je i Urgar izgledao kao da preispituje vlastita uvjerenja. Je li rekla nešto što bi ih moglo navesti da pomisle da misli na sebe? Je li uopšte govorila o sebi? Više se nije sjećala ni šta je tačno rekla. Panika je rasla kako je tišina trajala.

„Uku je bio žrtva”, umiješao se Anar, skrećući pažnju s nje. „Ali to ne opravdava njegova kasnija djela. Više od svega, predstavlja primjer da moramo što ćešće biti svjesni svojih postupaka. Čak i ako nisu zli u prvi mah, možda na duže staze vode zlu. Ne znam kako to uraditi, ali znam da je dobro društvo protivotrov takvoj pošasti.” Okrenuo se njoj gledajući je s ponosom od kojeg joj je bilo neprijatno, ali nije skidala oči s njegovih. „Baš kao i ljubav.”

Na Urgarovom se licu ukazao osmijeh. „Upravo tako. Hajde da nazdravimo još jednom, ovaj put u čast našeg prijateljstva i zajedništva za koje se nadam da će trajati dokle god smo živi.”

Podigli su čaše, potom ih ispili. I zima konačno nije bila toliko hladna.

Hvala na čitanju. Svoje utiske možete poslati porukom na Facebook, Instagram i LinkedIn. Moju analizu i iskustvo tokom smišljanja i pisanja romana možete pratiti u videima na YouTube kanalu.