Inspirisan likom iz vlastitog romana

Brojni su razlozi zbog kojih ljudi izmišljaju likove, radnju, događaje, lokacije, a potom sve to stapaju u jedno, stvarajući fiktivnu priču. Koliko je pisaca, toliko je i razloga. Mnogih od njih nismo ni svjesni, znamo samo da nas nešto privlači u tome, da nam je to prirodno i da nastaje spontano. Jedan od sigurno dominantnijih razloga jeste prilika da se stavimo u poziciju lika s kojim se na neki način možemo poistovjetiti. Možemo to isto uraditi i čitanjem, ukoliko pronađemo pravu knjigu, ali u pisanju ipak mi stvaramo priču i imamo slobodu da to radimo kako želimo.

Ne znam za druge pisce, ali ja ne razmišljam mnogo o tome kakve veze imam s nekim likom ili kakve će veze imati čitaoc, te na koji se način može poistovjetiti s njim. Lik je tu i ukoliko ga dobro predstavim, neko će sigurno pronaći vezu s njim ili njom. Isto tako, nikad nisam svjesno stvarao lika s kojim bih se lično mogao povezati. Većina glavnih junaka te karakteristike po prirodi posjeduje jer teško bi bilo pisati o nekome s kim nemam baš nikakvu sličnost. Ipak, pored brojnih glavnih junaka koje sam smislio, malo me ko inspirisao kao Zara iz serijala Ratovi kraljeva.

Šta je to toliko posebno u vezi Zare? Prije svega, to je ženski lik, što na prvu čini malo vjerovatnom situaciju da se povežem s njom, tačnije da mi lik bude toliko drag i da imam dublju povezanost s njim. Osim toga, karakteri i stavovi nam se znatno razlikuju. Istina, da je stvaran lik i da živi u ovom našem svijetu i vremenu, ne bi bila ubica, ali bi svejedno bila prilično drska, gruba, nepopustljiva i temperamentna. Ona je možda čak i jedini glavni lik koji u spektru između ideja dobra i zla naginje ovom drugom. To unosi svježinu, ali i nove izazove u pisanje jer trudim se da kroz likove i radnju ističem dobrotu. S junacima i junakinjama kao što je ona to ne ide baš lako i rijetko kad to dobro bude nedvosmisleno dobro. Primijetio sam da ljudi danas to vole, te moralno sive junake. Nemam ništa protiv njih, ali mi nisu naročito simpatični i često mi se čine nerealnim pošto skaču iz jedne krajnosti u drugu. Kod Zare nisam o tome mnogo ni razmišljao, kao što i inače ne razmišljam mnogo o likovima. Jednostavno ih pustim da se izraze onakvim kakvi su u mojoj mašti.

Odakle onda poveznica s takvom junakinjom? Sigurno da važnu ulogu igra upravo taj izazov, to što je drugačija od ostalih i što zahtijeva specifičniji pristup. Treba naglasiti i da je ona (barem u romanu Invazija, a posebno u romanu Uku) buboko povrijeđena osoba. Nosi emotivne ožiljke baš kao i svi mi i ponekad s takvim likovima pronađemo sličnosti. Ponekad bismo to željeli izraziti na određen način, ali nemamo priliku ili dovoljno snage. Zato fiktivni likovi imaju. Zato Zara ima. Iako to neće riješiti naše probleme, može nas inspirisati ili nam dati snage. I baš nedavno, tokom pisanja jednog od poglavlja Ukua osjetio sam nešto slično.

Ima nečega u njenom tretiranju drugih ljudi, ljudi koji nam ne žele dobro, koji nas ne poštuju ili jednostavno imaju primitivan pristup. Kao neko ko je naučio težiti biti dobar prema svima, ponekad poželim imati njen stav i jednostavno odbrusiti drugima; naravno, bez oštrica, bez prijetnji i borbenih poteza. Ali snaga, nepopustljivost i jasan stav da se drugom ne dozvoli da prelazi granicu. Bez traga kajanja. Ima smisla pitati se u određenoj situaciji: Šta bi Zara uradila? Tačnije, mi često vrlo dobro duboko u sebi znamo šta trebamo uraditi, ali nedostaje nam snage da pređemo tu crtu i djelujemo drugačije. To je ono gdje sam primijetio da je za mene ona vrlo inspirativan lik. Naravno, zavisno od situacije, okolnosti i trenutka.

Kad postoji takva veze s fiktivnim likom, onda je svaka sesija pisanja uživanje. Svaki njen izazov, skoro da je i moj, svako prevazilaženje tog izmišljenog izazova daje mi snagu da se nosim s nekim svojim. I tako, ispostavlja se da je pripovijedanje mnogo više od onoga što se često, čak i u najvelikodušnijoj mjeri misli. To nije samo aktivnost za zabavu, način za sticanje popularnosti i novca, način da se drugi impresionira ili zabavi. To je prije svega način izražavanja nas kao duhovnih bića, onog beskonačnog i gotovo nepojmljivog u nama što obogaćuje ovaj ograničeni materijalni svijet. Ideje i kreativnost ne dolaze iz uma; preko uma samo dobijaju formu u ovom svijetu, ali njihovo porijeklo seže u sfere nama nepoznate, ali u svakom slučaju veličanstvene.