Pamtimo li naporne školske dane

Ovo je će biti jedan od onih kontroverznih tekstova, baš kao i prethodni, napisan prije skoro dvije godine. Tako je valjda čim se složi neka kritika na račun škole, što je širok pojam pa je bolje odmah ga definisati za potrebe ovog teksta. Škola u ovom kontekstu je institucija, mjesto predviđeno sistemom u kojem se vrši obuka djece i mladih. Kritika na račun te institucije zvuči kao uvreda ili erupcija frustracije nekog neznalice ili jediničara. Kao neko bogohuljenje, što ima svoje objašnjenje.

Škola je predviđena za sticanje određenih znanja, rutina, navika itd. Znanje je uveliko hvaljeno; čak i u ovom modernom društvu priznaje se da ima svoje beneficije. Osim toga škola donosi diplomu, a diploma bolji posao, a bolji posao više novca… Dalje ne treba nastavljati. Zato se djeci i govori da uče i teže što boljim ocjenama kako bi kad odrastu oni bili gospoda, a ne fizički radnici. O površnosti svega izrečenog u ovoj rečenici bi se mogao napisati zaseban tekst pa ću se vratiti na temu. U svakom slučaju, djecu se pokušava natjerati da vole, cijene i ozbiljno shvataju školu.

Zanimljivo bi bilo čuti odgovor roditelja kad bi ih dijete pitalo jesu li je oni voljeli, cijenili i ozbiljno shvatali dok su je pohađali. Ako budu iskreni vjerovatno će reći da nisu, a mnogi od onih rijetkih koji kažu da jesu, mora da su zaboravili da su jedva čekali svaki mogući vikend, ljetni i zimski raspust, da su s nestrpljenjem svakog dana čekali zvono koje će označiti kraj časa, da su se radovali skraćenim časovima, a tek nenadanim prekidima nastave zbog prevelikog snijega ili neke druge vanredne situacije.

Ima i onih koji bi priznali da nisu imali nikakvo pozitivno mišljenje, ni emociju prema školi, ali i da im je to bila greška. Kasno su shvatili da je znanje moć. Ipak, ti ljudi, iako svjesni koliko je znanje važno ipak bježe od svakog oblika učenja pretvarajući se da znaju sve što im je potrebno. I tako kad tjeraju dijete na učenje, a ono ih drsko upita zašto oni ne uče, uzvraćaju psovanjem, galamom, a možda i batinama. Kažu da je primjer najbolja lekcija, međutim, primjer se ne može biti nasilu. Oni imaju istu emociju prema znanju (koje su poistovijetili sa školom) kao nekad, samo je mnogo lakše kritikovati nekog drugog jer su svjesni da se oni više neće vraćati u klupe.

Ne sjećam se da sam poznavao osobu koja se radovala odlasku u školu (ne računajući posebne dane poput sportskih turnira i određenih manifestacija). Naravno, nisu je svi ni mrzili, mnogi su bili neutralni, ali čak i oni bi uglavnom radije bili na nekom drugom mjestu. I nije važno da li se radi o prvom osnovne ili četvrtom srednje. Neki prezir, odbijanje i nepodnošenje je tu bilo oduvijek, kako u generacijama prije, tako i sad, a tako će po svemu sudeći biti i makar u bližoj budućnosti.

Nije baš pošteno kažnjavati djecu, kritikovati ih, stvarati im traume zbog ocjena ili slanja u školu kad se ne osjećaju dobro, onda kad smo i mi također bili u njihovom položaju i vrlo dobro znamo šta se dešava i šta osjećaju. To je praćenje štetnog šablona, kao i sa mnogim drugim stvarima. Kritika ne dolazi u obzir jer trese temelje nečega što je uspostavljeno davno prije nego što smo se rodili. Iz naše perspektive čini se kao da je uvijek bilo tako. I baš s tim stvarima koje su “uvijek bile takve i uvijek će biti” čovjek danas ima najviše problema. To i jesu najopasnije stvari jer se uopšte ne dovode u pitanje čak i ako prave problem. Jer tad zauzimamo stav da nije problem u toj stvari (u ovom slučaju u školi) nego u pojedincima koji se ne mogu prilagoditi.

Ne bih išao u detalje o problemima koje škola stvara jer je to ozbiljno široka tema, ali za potrebe ovog teksta dovoljno je samo jedno - naše iskustvo tokom školovanja. Svi mi dobro znamo kakvi učitelji i profesori mogu biti, znamo i šta je ocjena i koliko je (ne)precizna, znamo i šta su nasilnici, znamo i šta je dosada, šta su nezanimljive teme, šta su prioriteti, šta je igra itd. Možda smo zaboravili ili se pravimo da smo odrasli pa to guramo pod sloj novih “zrelih i ozbiljnih” stavova. U tom slučaju, trebali bismo se prisjetiti. Vjerujem da bi djeci značilo da odrasli pokažu malo razumijevanja. Kad kažu da je neki profesor iskompleksirani idiot, da ne kažemo kako to ne može biti istina, te da se dijete samo treba potruditi. Valjda se i mi sjećamo takvih pojedinaca u naše vrijeme. Jer i tu postoji konstanta - takvih je profesora bilo, ima ih sad, a biće ih i u bližoj budućnost dok se ne desi neka promjena. Jer kako objasniti ponašanje čovjeka koji dođe iznerviran na čas i kaže: „Sad svi odgovarate na kratka pitanja. Ko ne bude znao - jedan. Ko bude znao - ocjena manje na sljedeće odgovaranje.” Srećom, bio sam u grupi onih koji su znali i srećom, do sljedećeg odgovaranja se smirio pa je zanemario ovu glupost, ali nije izbrisao jedinice onih koji su taj dan morali trpjeti njegovu frustraciju i iživljavanje. Da, naravno, djeca se samo trebaju potruditi jer sve je njihova krivica, u školi je sve savršeno.

Za kraj, potrebno je imati početnu definiciju na umu. Škola je instituacija koja bi trebala pružati obuku i obogatiti znanje mladih. Ona ne predstavlja znanje, mudrost, inteligenciju ili pamet. Ona je mjesto gdje bi se te vrline trebale steći. Te kvalitete same po sebi su apsolutno dobre, ali to ne znači da je i institucija koja ih treba razviti u ljudima kvalitetna. Ideja škole je dobra, ali je egzekucija katastrofalna i to će svojim riječima reći skoro svaki učenik. A mnogi od onih koji su ulogu učenika davno ostavili iza sebe, usprotiviće se samo zato što su klupe, učitelji, ocjene i časovi daleko i na sigurnoj distanci iza njih.