1. POGLAVLJE - Buktinja u mećavi

Svjetlost baklje stvarala je sjenu znaka uklesanog u kamen u njegovoj ruci. Predmet je bio tek toliki da mu stane u šaku, naizgled odlomljen od neke veće cjeline, ali tom znaku nalik na obrnuti trozubac i nekakve oči nije nedostajalo ništa. Kao da se taj simbol sam izborio za svoju slobodu. I toliko o njegovoj slobodi kad se ponovo našao u grubom stisku razbojničke šake.

„Gazda, je li sve uredu?”, pitao je vitak momak oštrog provokativnog lica.

Bradataluinat se trgnuo i počešao gustu crnu bradurinu, a zatim krupnom šakom prošao kroz kosu, primijetivši da se oznojio. Tek je postao svjestan da nije sam. „Jeste. Što pitaš?”

„Gledaš u taj kamen kao da je na njemu žena, a ne nekakva škrabotina. Šta ta stvar uopšte radi sa svim onim zlatom i dragocjenostima?”

Gazda je bacio kamen nazad u sandučić gdje je tresnuo u sudaru sa zlatnim posuđem i drugim predmetima što su blještali na svjetlosti baklji posvuda po skučenoj pećini. Digao je noge na panj i sa stola neposredno uz svoju fotelju uzeo kriglu piva.

„Ubij me ako znam”, odgovorio je nakog gutljaja i brisanja usta. „Ali saznaćemo i to. Neka smo mi napokon našli blago.” Hrapavo se nasmijao i namignuo sagovorniku. „I, Markise, šta kažu momci kad si im podijelio nagrade?

Momak se nacerio. „Ih… Po licima im se vidjelo da su očekivali manje.

„Neka. Zaslužili su, ali im to nemoj reći. Neću da se osile.” Okom je skoknuo na kamen okružen zlatom. Postao je svjestan svoje pažnje pa ju je vratio na sagovornika koji je nešto brbljao, ali riječi nisu dopirale do njega. Pažnja mu je ponovo pobjegla na kamen. Poželio ga je uzeti i bolje osmotriti, ali iz nekog razloga smatrao je to neprikladnim. Skrenuo je pogled na Markisa i shvatio da je on razlog.

„Hej!”, obratio mu se prekinuvši priču koja ga nije zanimala. „Ostavi me samog. Malo bih da odmorim i usput razmislim o sljedećim koracima.”

Markis je poslušno klimnuo, klepio se po koljenima i digao s panja. „Samo nemoj odmah doći do nekog novog plana. Dobro bi nam došao koji dan odmora.”

Bradataluinat se nasmijao i zaprijetio prstom. „Ti zlotvore! Samo bi da se izležavaš. Ali vidi ovo…” Ruka mu je posegnula za zlatom u sandučiću, ali je nekim čudom zgrabila kamen. Na vrijeme je zaključio da to nije ono što je želio pa je uzeo jednu zlatnu čašu i pokazao je sagovorniku. Predmet je zasijao, a u crvenim rubinima odraz obližnje vatre buktao je kao neka zla slutnja koja je Markisu skinula osmijeh s lica. „Za ovo vrijedi preskočiti odmor”, dodao je.

Markis je zamišljeno posmatrao predmet, kao da nije čuo šta mu se govori. Gazdu je to uvrijedilo. „Markise!”, povikao je i trgnuo momka iz sanjarenja.

„Ovaj… Da”, rekao je nasilu se osmjehnuvši. „Naravno da vrijedi.”

Bradataluinat je čašu bacio nazad u sandučić. „Hajde, bježi! Idi spavaj. Vidi se da ti odmor treba više nego meni.”

Markis se okrenuo bez osmijeha i potom zamakao iza ugla. Njegovi su se koraci jednako brzo zagubili i Bradataluinat je konačno ostao sam i bez ikoga da ometa njegove skrivene žudnje. Pažnju je vratio na kamen. Ruka mu je pohlepno posegnula za njim i tek kad ga je konačno osjetio u šaci, primijetio je kako napetost popušta, što ga je i dovelo do pitanja odakle mu uopšte ta napetost u prvom redu.

„Šta je to toliko posebno s tobom pa si ovdje među svim ovim blagom?” Kažiprstom druge ruke prešao je preko uklesanog znaka. Neko veoma vješt je obavio taj posao. Pretpostavio je da predmet potiče iz drevnog vremena, možda i prije nego što su ljudi naselili Faras. Možda iz doba reptila, a možda i Svjetlosnih ljudi. Razum je uporno savjetovao da se taj predmet odnese u muzej u Alkomgradu. Tamo bi dobio odgovore, a potom bi predmet mogao i prodati. Međutim, neka druga neobjašnjiva težnja zanemarivala je tu inicijativu. Kamen je najviše koristi donosio upravo tu, u njegovoj ruci. Ali kakvu? Iako je pitanje isplivavalo u njegov um, odgovor se nije nazirao.

Uprkos uzbuđenju zbog konačnog pronalaska blaga kojeg su tražili skoro godinu dana i uprkos kamenu koji ga je opčinjavao, bio je umoran, a umor je tražio san. Ispružio je ruku s kamenom, primičući je sandučiću, ne skidajući oči s predmeta. Kao da se plašio da ga više nikad neće vidjeti, a njegovoj se ljepoti želio diviti još jednom, a potom još jednom, pa još jednom i sve tako. Obično vraćanje kamena u sandučić trajalo je duže nego što je smjelo, ali je na kraju ipak uspio. Duboko je udahnuo i zavalio se u fotelji. Već u sljedećem trenutku, pećina, baklje, blago i sva oprema su nestali, a zamijenio ih je dubok snijeg i divlja mećava zbog koje je morao sve vrijeme škiljiti i koračati. Kad bi samo znao gdje je to koračao. Samo je znao da mora i to je činio.

Vjetar je hučao, pahulje su mu poput oštrih igala pogađale lice i bezuspješno ga je štitio rukama. Barem nije bilo hladno, što nije mogao objasniti, ali se nije ni trudio. Negdje ispred učinilo mu se da čuje kako neko izgovara njegov nadimak. Bradataluinat. Dok je još bio daleko od bilo kakvog pljačkaškog vođe, taj je nadimak predstavljao uvredu na njegov račun zbog divlje brade i kose koji su mu davali izgled nemilosrdnog čudovišta. Kako je njegova moć rasla, nadimak je postajao sve prikladniji pa mu je umjesto bijesa izazivao ponos.

Više nije bilo upitno da li čuje nečiji glas i svoj nadimak. Dubok glas, kao da dolazi iz beskonačnog ponora. Neko ga je valjda dozivao, a on je išao u tom pravcu, naprežući se da uoči figuru.

„Ko je to?!”, povikao je. Umjesto odgovora, čuo je prigušeno tutnjanje pomiješano s režanjem. Podsjećalo je na smijeh, dubok smijeh bića iz najdubljeg bezdana, ali sasvim blizu. Osvrnuo se okolo tražeći izvor. Krajičkom oka zapazio je sićušan bljesak na nebu, kao da se sunce samo na trenutak probilo kroz guste oblake. Zagledao se u to mjesto onoliko koliko je mećava dozvoljavala. Svjetlo je nestalo, a bjelina magle sugerisala je da se radi o priviđenju. Nagla spoznaja da je potpuno sam ga je uznemiravala. Ne samo da je sam na tom mjestu, nego da njegova duša nema nikakvu poveznicu s nekim drugim bićem. Kroz glavu su mu proletjele misli, ostavivši samo tragove na površini svijesti o kojim nije stigao previše razmišljati. Stigao se samo zapitati koga on to ima. Markisa, ostale podanike, nekoliko nadređenih i… To je to. Malo imena. Premalo. Nikad mu to nije smetalo, niti je to smatrao problemom; štaviše, smatrao je to prednošću jer što manje bliskih ljudi, manja je šansa od izdaje. Međutim, ovaj je put to vidio kao manu. Činilo mu se da sve prisutnija hladnoća ne dolazi od mećave, nego od duboke usamljenosti koja prijeti da mu zaledi srce.

Udahnuo je spreman da zanemari prizor i nastavi dalje, ali ga je u pola koraka zaustavio novi bljesak; ovaj je put potrajao. Nije to bilo nikakvo sunce nego buktinja u divovskim očima koje su se ukazale u mećavi ispred njega. Ljutite oči kao urezane u nekakvu glavu iza koje bukti divlji plamen. Od nagle pojave, uhvaćen na jednoj nozi, izgubio je ravnotežu i pao. Oblio ga je znoj i s mukom se pokušavao pridići boreći se sa snijegom. Pahulje su ga i dalje bole, ali oči je držao otvorenim, zabrinut neobjašnjivim prizorom. Koliko god se to činilo nemogućim, stvar je potom postala još gora. Oči su se blago podigle prema nebu, a ispod njih rastvorila su se šiljata usta, baš onakva kakva djeca urezuju u tikve da plaše odrasle. Iako je ta glava ličila na divovsku tikvu s tragom dječije mašte, Bradataluinatu nije bilo do šale.

Nešto je promrmljao pokušavajući sebi objasniti šta se dešava. Uspio se pridići i spremao se krenuti u bijeg kad se ponovo čuo poznat duboki glas: „Napokon neko. Napokon se moj junak pojavio.”

„Tvoj… Junak?”, promrmljao je i ne razmišljajući šta govori.

„Da. Moj!” Stvor ga je nekako ipak čuo. „A sad… Za svoje dobro, nemoj se opirati.”

Namrštio se pokušavajući sebi objasniti značenje tog savjeta kad su oči i usta odjednom postali znatno manji, skoro pa u prirodnoj veličini jedne poveće tikve, i kad su iz mećave izronile ruke tog bića - ruke koje su držale divovsku kosu s nekim čudovišnim motivom na spoju drveta i metala; nekakvo biće nalik zmaju iz čijih usta izlazi sječivo. I bez ukrasa, sama veličina sječiva koje je uveliko premašivalo ljudsku visinu, u prestravljenom je čovjeku izazvalo veću hladnoću od sveprisutne mećave. Instinktivno se latio mača, iako nije znao kako se uopšte suprotstaviti tom biću. Pomisao na bijeg nije dolazila u obzir, dokle god je postojao strah da ga ta kosa može dokučiti.

„Obećavam, neće boljeti”, govorio je stvor podrugljivo. „Sve će brzo biti gotovo. Samo jedan zamah.”

Stvor je uzeo zalet; kosa je započela taj smrtonosni put. Bradataluinat je iskolačio oči čvrsto stišćući mač u rukama. Kad je stvor krenuo prema njemu, ošamario ga je još snažniji vjetar, ali i probudio neku divljinu u njemu. Ono što jedne paralizuje, druge pokrene. Potrčao je u susret sječivu. Uprkos veličini, stvor je kosom zamahnuo zastrašujućom brzinom, kao da težine uopšte i nema. Birajući pravi trenutak, Bradataluinat se sagnuo i sječivo zajedno s onom čudovišnom tikvom je proletjelo iznad njega noseći hladnoću koja je prolazila kroz debelo krzno, kožu i meso, udarajući pravo u kosti. Iako je preživio prvi nalet i našao se stvoru iza leđa, bio je nesposoban da uradi bilo šta drugo. Zubi su mu cvokotali, tijelo se treslo, čitava brada pretvorila u smrznuti kruti grm.

Okrenuo se i ponovo sreo te ljutite, na neki način i podrugljive oči. Učinilo mu se da čuje tutnjanje demonskog smijeha. „Ne slušaš dobronamjeran savjet. Predaj se!” Potom je krenulo u novi nalet.

Okovan hladnoćom, nije imao snage da se pomjeri, a kamoli nekako uzvrati. Spoznaja besmislenosti otpora preplavila mu je um. Nije čak ni podigao mač dok se blještava kosa spremala napraviti kružni vodoravni zamah. Možda je dio njega i povjerovao u stvorove riječi; možda stvarno sve bude brzo i bezbolno. Dok se i sam to pitao, oštrica je završila svoj krug. Nije osjetio ništa osim sile koja ga je digla u zrak. Vidio je i kako donji dio njegovog tijela lebdi nešto dalje od ostatka, praćem mlazom i kapljicama krvi. Na trenutak je posumnjao da je to uopšte njegovo tijelo, njegove noge, jer tako nešto nije mogao zamisliti, nije imalo ni smisla, ali je duboko u sebi ipak znao da jeste. Letio je i okretao se držeći oči na donjem dijelu stomaka i nogama koji su odvojeno lebdjeli. Činilo se da će tako lebdjeti vječno. A onda je naglo otvorio oči…

Iako svjestan da je u svom polumračnom skloništu i da je sve bio san, ipak je panično pipao donji dio tijela provjeravajući je li još uvijek u jednom komadu. Činio je to držeći dah, a kad se uvjerio da je ipak sve tu i da ništa od prokletog sna nije stvarno, konačno je odahnuo. Rukavom je pokušao obrisati oznojeno lice, ali nije služilo jer je sav bio mokar. Mrmljao je psovke dok mu se još uvijek vrtjelo u glavi od jezive noćne more. Kako bi uopšte mogao opisati taj san? Dok je skidao košulju prilijepljenu uz tijelo osvrtao se okolo, čisto da se uvjeri da nigdje nema kakve tikve u kojoj bukti demonski plamen. Gorjele su samo baklje i to ga je umirivalo.

Kad se konačno izborio s vlažnom košuljom bacio ju je na naslagana krzna. Jedan nemaran pogled na gole i dlakave grudi zaustavio ga je u mjestu, a srce mu je ponovo počelo divlje lupati. Ožiljak na grudima je očima odavno bio poznat prizor. Međutim, njegovu pažnju privukao je ožiljak preko stomaka; vodoravan, prostirao se čitavom dužinom. Pogledom i prstima sa zebnjom ga je pratio gdje vodi, duboko u sebi sluteći jezivu istinu. Da, vodio je polako prema leđima opisujući krug. Leđa nije mogao vidjeti, ali je napipao da se krug nastavlja. Nastavljao se i prelazio na drugu stranu sve dok se tragovi nisu sreli. Ožiljak smrtonosne rane koju je doživio u snu; posljedica onog zamaha koji mu je tijelo rastavio na pola. Kako?!

Zabezeknut je stajao dišući kao pas, zagledan u prazno. Ožiljak kao da je nastao prije nekoliko godina, bezopasan, ali neobjašnjiv i zloslutan. I šta mu je baš tad skrenulo pažnju na sandučić sa zlatom i to ne na zlato nego na onaj kamen s urezanim misterioznim simbolom? Kao opčinjen zurio je u predmet, optužujući ga neosnovano za svoju nevolju, za noćnu moru i ožiljak kojeg nije smio imati. Ali kakve veze je običan kamen mogao imati s tim? Glas kojeg nije mogao čuti, ali je svejedno znao šta govori, sugerisao je da kamen itekako ima nešto s tim. I ponovo mu se divio posmatrajući ga. Divio se i proklinjao ga istovremeno. San u kojem mu se tijelo razdvojilo na pola više nije bio samo san. Bilo je to nekakvo dublje značenje, neko koje je mirisalo na uništenje jednog Bradataluinata i stvaranje drugog. Drugog koji je onom starom potpuno nepoznat. Toliko nepoznat da ga se taj stari u njemu plašio. Plašio se, a nije ga se mogao otarasiti. I gore od svega, osjećao je da će uskoro uraditi nešto što ne bi smio. Nešto što ne valja i nešto zbog čega će debelo požaliti. I uprkos tome, također je svjestan bio da to neće moći spriječiti.

Hvala na čitanju. Svoje utiske možete poslati porukom na Facebook, Instagram i LinkedIn. Moju analizu i iskustvo tokom smišljanja i pisanja romana možete pratiti u videima na YouTube kanalu.

> SLJEDEĆE POGLAVLJE.