2. POGLAVLJE - Kraljevstvo zime

I

Na treskanje kočije već se navikla. Barem je sjedište bilo udobno, a debela krzna osim što su štitila od hladnoće, usput su činila mekan oslonac. Preko sićušnog prozora spuštao se zastor; držeći ga blago pomaknutim, gledala je beskonačne redove stabala, djelimično ogrnutih mladim lišćem. Grane su im se širile dosta nisko, ali ponegdje su se ipak ukazivali otvori koji vode u šumu i na jednom od tih otvora ugledala je srnu i lane. Obje životinje pogledom su pratile kočiju što se bori s blatom po putu. S te distance im nije mogla jasno vidjeti oči, ali nekako je ipak znala kakav sjaj imaju i što je važnije od svega, da odaju mir koji prožima njihova bića. Na tome im je pozavidjela, ali ih zbog toga ne bi povrijedila. Zašto povrijediti životinju? Pa životinja i da se potrudi ne može učiniti veće zlo od nemarnog čovjeka.

„Zaro, što si se to ti zamislila?”, pitao je bradati čovjek u vješto ukrašenom drvenom grudnom oklopu. „Anar i ja ne zatvaramo usta, a ti kao da te nešto muči.”

Pogledom je okrznula saputnika na suprotnoj klupi i na licu mu ugledala osmijeh. Anar se uvijek trudio pokazati dobro raspoloženje. Ovaj put je znala da to nije lažna slika.

„Razmišljam”, odgovorila je vraćajući pažnju na šumu; srna i njeno mladunče su ostali negdje iza.

Mladi bradonja je uzdahnuo. „Možda ste ipak trebali razmisliti o polasku. Jeste da imate slobodnog vremena, ali opet…”

„Opusti se, Mentosibe, nije to razlog moje zamišljenosti”, prekinula ga je i škrto se osmjehnula; bolje nije mogla, iako je bila iskrena.

Bradonja se nelagodno nasmijao. „E, onda dobro. Neću da ispadne da zbog mene imate neki problem.”

„Ne brini, prijatelju”, oglasio se Anar potapšavši ga po ramenu. „Meni je prije svega drago što te ponovo vidim.”

„I meni što vidim vas. Iskreno, prinče, nisam mislio da ćemo se opet sresti. Da me ko pitao za tebe, rekao bih mu da si se vratio u svoje kraljevstvo.”

Zara je neprimjetno skrenula pažnju s pejzaža na Anara. Toliko je puta zaboravljala i potom se podsjećala da je on ustvari princ Anagrada, da je napustio kraljevstvo u želji da bude pustolov. Jedini sin. Koji bi otac to dopustio? Nijedan, baš kao što nije ni njegov, ali on je nekako istrajao. Voljela ga je iz više razloga, a iako bi sebi rijetko priznala ijedan, ta odlučnost je bila jedan od njih. Taj i svakako onaj koji se ticao njenog spašavanja. Ne, rekla bi, nije je on spasio. Spasila se sama, on joj je samo pomogao. Ipak, da nije bilo njega, vjerovatno bi je ubili Nur’kadenovi neprijatelji. Pri toj sićušnoj pomisli na prošlost, primijetila je da škrguće zubima. Srećom, Anar je progovorio i vratio je u sadašnjost.

„Bili smo u Anagradu prošle godine. Nakon što smo napustili Faras javila mi se ideja da se vratim i makar vidim oca; skoro kao dužnost. I bilo je to lijepo putovanje…”

Uhvatila je njegov pogled i slabašan, jedva prisutan osmijeh. I ona se osmjehnula, a potom okrenula glavu vraćajući pažnju na pejzaž. Ipak, misli su ostale tu, povezane s njegovim. Sjećala se sličnih putovanja kočijom, poljubaca, zagrljaja i vrelih noći. Sjećala se kako mu je željela reći da joj je pokazao svijet za kakav nije vjerovala da postoji, ali zadržala je to za sebe. Nijednom mu nije rekla da ga voli. Čak i u momentima kad se pripijala uz njega, kad ga je ljubila i kad ni za šta na svijetu ne bi bila na drugom mjestu, nije mu priznavala ono što je bilo očito. Možda baž zato što je očito. Ali opet, krivila se.

„Srećom”, on je nastavio, „otac nije bilo bijesan, a mislio sam da hoće.” Nasmijao se. „Mislio sam da će to biti buran susret, ali baš suprotno…” Značajno je pogledao radoznalog sagovornika. „Bio je jako topal. Vidio sam da me poželio. Čak i više nego ja njega.” Zamislio se i to je navelo Mentosiba da uzdahne i stisne mu rame u znak podrške.

„Tako je valjda s roditeljima. Koliko god da ih voliš, oni više vole tebe. Tako je i sa mnom i mojim starim. Koliko ste dugo ostali tamo?”

„Oko mjesec dana. Nisam smio duže. Već se oko mene počela skupljati…” Pokušavao je nedostatak riječi dopuniti pokretima rukama, ali ni to mu nije išlo. „Mislim da su možda i nesvjesno svi na dvoru težili da me zadrže, iako su dobro znali da to ne namjeravam. Otac je to potvrdio na rastanku. Rekao je da ima samo jednu želju.”

„Da se jednog dana vratiš i preuzmeš krunu”, dopunio je Mentosib.

Klimnuo je. „Da. Baš to. I po svemu sudeći, to ću jednog dana morati učiniti.”

Zari su se riječi zamalo otele s usana. Na vrijeme ih je zaustavila; bilo bi suvišno. Poznavala ga je. Iako je napustio dvor, neke su stvari ostale. Jedna od njih je bio odnos s ljudima. Ne samo da je uvijek težio pronalaženju zajedničkog jezika s drugima, volio je ljude i njihovo prisustvo. S druge strane, ona ih je prezirala. Najradije bi živjela u divljini, daleko od tih stvorenja što hodaju na dvije noge. Zagledala se u prazno, šireći krupne oči, putujući u prošlost i iznutra grizući usnu. Trebala je to davno uraditi, ali nije uradila zbog njega. Nije jer je željela ostati uz njega. I to je bila njena slabost; slabost koju nije mogla prihvatiti.

„Ne zamaraj se onim što nije toliko blizu, prijatelju. Život u divljini te valjda tome naučio.”

„Savjetovao me”, rekao je s osmijehom. „Ali taj je savjet teško prihvatiti.”

Obojica su se glasno nasmijali; ona ih je okrznula pogledom popustivši toliko da i sama pokaže osmijeh i podijeli trenutak njihove sreće. Kad je opet zavladala tišina, crne misli su joj se vratile. Misli o odvratnosti ljudskog roda, o greški da uopšte pođu na Faras i tamo se smrzavaju. Morala se nekako osloboditi toga pa je započela razgovor.

„Možeš li sad govoriti o detaljima? Šta se to dešava na Farasu?”

„Osim što pada snijeg”, našalio se Anar.

„Ma snijega ima i za ponijeti. Šalu na stranu…” Nakašljao se i lice mu se smračilo. „Situacija je ozbiljna. Faras jeste veliko mjesto, ali kao što znate, ljudi nema mnogo. Sve su to sela i to prilično udaljena jedno od drugog. I zato kad se nešto ovako veliko počne dešavati, razumljivo je da se ljudi uspaniče.”

„Kad su počele te pljačke?”, pitao je Anar.

„Ima tri mjeseca. Možda i više, samo što se tad nije toliko obraćala pažnja na to. Kad se vidjelo da kao po pravilu svake sedmice Garavi pljačkaši upadaju u jedno selo ili usamljenu kuću, onda je postalo sumnjivo.”

„Garavi pljačkaši”, promrmljala je Zara, prisjećajući se razbojničke grupe koja je djelovala uglavnom u okolini nezavisnih gradova. „Odakle oni na Farasu?”

Bradati sjevernjak je uzdahnuo i nageo čuturicu neke tečnosti. „Ne znamo kad su tačno došli, nismo znali ni da su uopšte tu sve dok nisu počeli s pljačkama. Priča se da ih vodi nekakav Bradataluinat. Grub čovjek, čak je i lično ubio nekoliko ljudi u pohodima. Kažu da je uvijek u prvom redu. Izgleda da i razbojnici stvaraju svoje legende. Kako je krenulo, ovaj možda postane i najveća.”

„Pa šta kradu?”, pitala je zanemarujući priču o vođi. „Zlato?”

„Stvar je i tu vrlo čudna. Poznato je da je skoro svako selo na Farasu u blizini nekog rudnika gdje se kopa drago kamenje, zlato ili neka druga ruda; to je osnova naše trgovine s nezavisnim gradovima. Ali eto, u ovim pljačkama je bilo krađa zlata i dragog kamenja, ali ne toliko. Dosta toga su razbojnici ostavili za sobom; ponegdje čak toliko da su ljudi pomislili kako zbog toga uopšte nisu ni došli.”

Zara je susrela Anarov pogled; ozbiljan i pomalo zabrinut, kao i obično kad traži objašnjenje za neku čudnu pojavu. I njoj je bilo čudno. Čak ni onako na prvu, iz neke drskosti, nije uspijevala dobiti ideju.

„Možda žele ljudima usaditi strah pod kožu”, predložio je Anar. „Možda žele da im Faras bude neka vrsta baze.”

„Faras je prevelik, prijatelju, za šaku razbonika. Dobro, nije baš šaka, ali opet ih je malo da bi uspostavili kontrolu nad cijelim poluostrvom.”

„I šta se poduzeli dosad?”, ponovo se umiješala. „Šta Urgar planira?”

Sjevernjak je oborio glavu kao da se pomalo srami odgovora. „Ah, znate kakav je stari. On bi da se to riješi brzo, ali ne zna kako i onda kreće nervoza. To se odražava na cijelo selo. Meni ovako prija s momcima malo sići u toplije krajeve, razmijeniti robu, vidjeti malo drugačiji svijet. Čisto da odmorim misli. Srećom, na nas još nisu udarili. Valjda znaju da je zaštita dobra.”

„I nije te strah putovati s dva karavana i nekolicinom ljudi?”, čudio se princ. „Mogli bi te presresti.”

Momak je slegnuo ramenima. „A šta ću? Neko mora održavati trgovinu. Ne možemo živjeti u strahu.”

Princ ga je potapšao po ramenu. „Vidi se da ti je Urgar otac. I on bi to isto rekao.”

Naglo je zapuhao snažniji vjetar i platna na prozorima su zaklepetala. Provirila je napolje osjetivši miris sjevernog mora. Nije ga mogla tačno opisati, ali uvijek bi ga prepoznala. Čak bi se usudila reći da uopšte nije prijatan. Ipak, ovaj put je značio da su bliže destinaciji.

„Šta ovo zapuha ovako?” Anar je pripio ogrtač uz sebe.

„Znaš da je kapija Farasa uvijek otvorena, prijatelju.”

„Čekaj, tamo je još zima?”

„Da, ali na zalasku. Još možda mjesec dana.”

Nju to nije ohrabrilo. Ponovo je pomislila kako možda i nije bilo pametno krenuti na taj put, ali stari je prijatelj trebao pomoć, a Anar svoje prijatelje nikad nije ostavljao u nevolji. Toj se vrlini divila, ali ju je na momente i mrzila. Nije željela raspravljati sa sobom o razlozima. Javljala se ideja da je to iz zavisti što ona nema isti stav. Imali su iste prijatelje, ali njena veze s njima bila je daleko labavija od njegove. Nije željela razmišljati o tome pa je provirila kroz prozor, trpeći ledene nalete vjetra. Čula je zapljuskivanje valova i primijetila da je kočija dosta stabilnija dok putuje po ravnoj mješavini pijeska i zemlje. Plaža je bila pred njima. Čule su se neke ptice, a sve je počivalo u crvenkastoj izmaglici. Sunce je negdje na zapadu zalazilo, ali ga ona s tog prozora nije vidjela.

Ubrzo potom, točkovi kočije propadali su u potpuno pješčanu podlogu; prirodni put dug nekoliko divokoraka koji je povezivao Faras s Velikim kontinentom. Kao neka beskonačna plaža zavijena u vječnu izmaglicu. Za vrijeme neobično toplih dana u tom predjelu, more ju je plavilo, ali ona srećom nikad nije vidjela taj prizor. I srećom, on se nije mogao desiti naglo pa je tako znala da će i ovaj put sigurno preći na poluostrvo. Pažnju su joj izmamile stijene koje su izranjale iznad izmaglice ispred njih. Kroz prozor su joj na lice pale dvije pahulje, vjerovatno nošene vjetrom s najviših vrhova te prirodne stjenovite ograde koja je opasavala gotovo čitavo poluostrvo.

„Evo je, prijatelji. Ledena kapija”, sjevernjak je ubrzo objavio provirujući kroz sebi najbliži prozor; princ Anagrada je za njim učinio isto pa su tako sve troje posmatrali taj uski prolaz između strmih stijena, baš kao da su tu nekad u dalekoj prošlosti stajala kolosalna vrata koja je pojelo vrijeme. „Dobrodošli u kraljevstvo zime.”

„Kraljevstvo bez kralja”, našalio se Anar, a oni su ga vrlo dobro razumjeli pa dodatnog komentara nije bilo. Faras je imao samo jednog kralja, zloglasnog Adesara kojeg su prozvali Ledeni kralj. Upravo onaj kralj koji je uz pomoć magije čitav svijet zaveo u vječnu zimu. Ona je baš kao i njih dvojica učestvovala u toj ekspediciji s ciljem uništavanja zlotvora i povlačenja njegove čarolije. Jeste to uradila zbog Anara koji bi pošao na sjever i bez nje, ali je isto tako u tome pronašla priliku da se iskupi za sve ono što je radila sarađujući s demonom Nur’kadenom. Gledajući nazad, izgleda da iako je ekspedicija bila uspješna, ona nije uspjela u ličnoj namjeri.

Kad su prošli kroz kapiju magla je nestala, a zamijenilo ju je sve dominantnije bjelilo po tlu. Snijeg je sa skoro svakim korakom prema središtu poluostrva postajao dublji, a nebo se smračilo jer je sunce već potonulo. Mentosib je rekao da zna dobro sklonište za prenoćiti.

„Misliš na onu ruševinu?”, pitala je primijetivši na jednom brdu ostatke kamenih stubova i zida išibanog naletim snijega i vjetra što je stvorilo tragove, gledano iz daljine, nalik na surove ožiljke.

„Koje? Ne, ne. To mjesto ni slučajno.”

„Zašto?”, pitao je Anar, a i ona je dijelila njegovu radoznalost, osjećajući nekakvu zlu slutnju u sjevernjakovom glasu. „Ne sjećam se da sam je prošli put vidio.”

„Bila je ona tu, samo ju je možda snijeg sakrio. To je jedna od najstarijih građevina na Farasu. Nažalost, to mjesto svi izbjegavaju u širokom luku. Vjeruje se da je posrijedi nekakvo prokletstvo.”

„Ima li kakvih dokaza?”, pitao je anagradski princ.

„Priča se da je tu živjela nekakva porodica čiji su se članovi međusobno zavadili i počeli ubijati. Otad, koja god grupa putnika odmori na tom mjestu, međusobno se posvađaju, a znalo je biti i ubijanja. U zadnje vrijeme nema nikakvih slučajeva, neki su momci čak išli da tačno vide o čemu se radi i kažu da tamo nema ničega, ali da je jedno sigurno - nešto zlo se osjeća u zraku.”

„Možda samo njihov strah isplivava na površinu”, podrugljivo je dodala.

Sjevernjak je slegnuo ramenima. „Ne znam i ne zanima me. Može se ovdje živjeti i bez da se posjećuje to mjesto. Radije ću rizikovati s medvjedima i razbojnicima, nego s čarolijama.”

Njih dvojica su blago skrenuli s teme i započeli razgovor o vjerovanjima na Farasu, te njihovom smislu i besmislu. Njoj je pažnja bježala napolje; gledala je kroz prozor, zadovoljna što vjetra više nema, ali i neobjašnjivo tužna. A kad bi bila tužna, bila bi i bijesna što je tako. Misli su joj divljale. Posmatrala je brdešca i uvale savršeno oblikovane bijelim prekrivačem kojeg ničiji koraci nisu uznemirili. Posmatrala je crnogorične šume i usamljena stabla što su vodila do njih, sva s bijelim ogrtačem. Sve se to činilo čarobnim, ali istovremeno i surovim. Imala je sreću što je tu u toploj kočiji, a ne tamo. Ali šta je uradila da to zasluži? Sarađivala je s demonom u njegovoj namjeri da osvoji Slavodar, a potom bi vjerovatno krenuo i po čitav kontinent. Koliko je samo ljudi pobila? Um je nalazio razna opravdanja, ali ne i duša. Skrenula pogled s prozora i neprimjetno posmatrala Anara, momka koji je u njoj vidio nešto drugo čak i dok je kasapila njegove saborce. Šta je vidio? Da li u njoj postoji išta ljudsko, išta što vrijedi voljeti ili je on samo budala zaluđena fantazijom? Jer valjda bi i neko drugi vidio to nešto. Vide li njeni prijatelji? Ne, oni je poštuju samo zbog njega. I tako je vrtlog razornih misli divljao njenim umom umarajući je i uspavljujući.

U jednom je trenutku osjetila dodir preko krzna i trznula se samo da bi ugledala Anara koji je sjeo pored nje i zagrlio je. Nije je uopšte posmatrao misleći da spava; bio je zagledan u prazno, zauzet vlastitim mislima. Zato ničim i nije pokazala da je osjetila taj dodir. Sklopila je oči i nastojala upiti što više njegove toplote i blizine. Jedino je tako umirivala tu razornu silu unutar sebe.

II

Prenoćili su u jednoj novootvorenoj gostionici čiji je vlasnik smatrao da putnicima treba jedno mjesto da po ulasku ili napuštanju poluostrva odmore i obnove zalihe. Čudno je bilo što se ranije niko toga nije sjetio, ali Mentosib je objasnio da su takva mjesta, iako profitabilna, ipak rizična za posjedovati zbog usamljenosti. Najbliže selo, Urgarovo je udaljeno oko dva dana, ljeti nešto manje. Ipak, kad su ovaj put tu sjeli vidjeli su da gazda ima dva naoružana stražara, ali i nekoliko gostiju što je pružalo dodatnu sigurnost od napada.

Zara je odmah otišla u sobu i legla. Brzo je zaspala i ponovo se probudila sama. Ispostavilo se da je Anar spavao pored nje, ali od iscrpljenosti to nije primijetila. Sutradan, prije nego što su nastavili put, sjevernjaci su na obje kočije postavili skije pretvrajući ih tako u sanke. Staza je bila utabana jer odavno nije pao novi sloj snijega što je značilo da će im putovanje trajati kraće nego što je planirano. Vjetar je blago puhao, dovoljno da raščisti maglu i tako otkrije daleke prizore ledene prirode. Tek ponegdje je viđala usamljene kuće, neke su možda bile i napuštene, što je značilo da tu nema mnogo ljudi. Ta joj se strana Farasa dopadala, možda bi tu i živjela da zima ne traje osam mjeseci.

Kad su se iznad reda crnogoričnog drveća, na oblačnom nebu ukazali tragovi crnog dima, znala je da su blizu. Mrak se počeo spuštati, ali je bijeli pokrivač činio da vidljivost bude prihvatljiva, a i sjevernjaci su poznavali put pa su tako sebi dozvolili rizik putovanja noću. I trajalo je oko tri sata prije nego što su konačno stigli pred palisade visoke pet koraka. Pred kapijom su gorjele baklje i stajala su dva stražara, obični ljudi naučeni da koriste oružje. Takvi su bili mnogi sjevernjaci. Svako je morao znati ponešto od svega, a korištenje oružja se podrazumijevalo, kako bi njihove male zajednice funkcionisale. Stražari su se sjećali Anara i Zare pa su ih pozdravili. Oni su uzvratili, iako im se nisu sjećali lica.

„Ima da se stari iznenadi kad vas vidi”, zadovoljno je govorio Mentosib, vodeći ih prema Velikoj kući, mjestu gdje je živjela njegova porodica, i koja je služila kao sala za okupljanje svih seljaka prilikom raznih proslava i manifestacija. Kuća je imala samo prizemlje, ali s prilično visokim krovom koji se spuštao skoro do zemlje. Iz njega su se dizala dva dimnjaka i iz oba se pušilo, kao i iz svih kuća u tom malom mjestu. Zara je zaboravila na taj smrad i crnu prašinu posvuda gdje snijeg još nije bio ugažen i prljav. Više od smrada, smetalo joj je naseljeno okruženje, ljudi koji je prepoznaju i dolaze da se pozdrave. Anar je to mnogo bolje podnosio; osmjehivao se i uzvraćao pozdrave, dok se ona uspjela osmjehnuti nekolicini žena u čijim je očima vidjela nedvosmislenu dobronamjernost protiv koje nije mogla. Ostalim je samo klimala, trudeći se da izgleda umorno.

Mentosib je otvorio vrata Velike kuće i na trenutak ju je prožeo strah da će unutra ugledati novu gomilu ljudi s kojim će se morati pozdravljati, ali na njeno čudo i zadovoljstvo, unutra nije bilo nikoga. To prostrano mjesto je bilo okovano tišinom koja je posebno došla do izražaja kad je mladi sjevernjak zatvorio vrata. Desetine stolova i klupa, a na zidovima brojna drvena vrata. U tim sićušnim sobama s jednim krevetom u prošloj je posjeti boravila zajedno s Anarom. Sjećala se i koliko im je tijesno bilo na jednom krevetu, ali vrijedilo je zbog blizine i topline.

„Ima li koga u ovoj kući?!”, viknuo je Mentosib skidajući teški ogrtač, bacajući ga na klupu. „Evo, doveo sam goste.”

Iz jedne od zatvorenih soba dopirala je škripa teških koraka. Vrata su se otvorila i kroz otvor se jedva provukla gromada od čovjeka koji je prekoračio pedesetu, duge brade i kose.

„Prijatelji!”, čovjek je uzviknuo posmatrajući par s kontinenta. Usta je razvukao u osmijeh. „Očekivao sam vas”, dodao je šireći ruke, prilazeći im u susret. Zagrlio se prvo s Anarom.

„Očekivao?”, čudio se Mentosib.

„Da. Stiglo mi je Adrianovo pismo s imanja grofa Ebdona.” Okrenuo se njoj. „Zaro!” Zagrlio ju je prilično grubo, ali se nije bunila; štaviše, njegova ju je radost zabavljala.

„Polako, stari. To su nam gosti, ne neprijatelji.”

„Čuj ovoga. On misli da je ovo djevojče napravljeno od pahulja snijega.”

Morala se ponosno naceriti, iako je to suzbijala. I zaboravila je koliko je Urgar topal domaćin. „Kako si?”, pitala je.

„Ja dobro, ali situacija nije. Ne znam šta vam je sve Mentosib ispričao…”

„Sve”, upao je momak.

„E onda vam je jasno. Moramo se organizovati i stati tim razbojnicima u kraj. Neće biti lako. Mi sjevernjaci jesmo čvrsti, znamo se služiti oružjem, ali iskreno, rijetko kad smo u prilici koristiti se njim. To samo po sebi uopšte nije loša stvar, ali ovako kad nastane problem…”, zastao je želeći da sami zaključe.

„Onda pomoć dobro dođe”, dodao je princ ohrabrujuće.

„To su pravi prijatelji!”, uzviknuo je domaćin. „Hajde da sjednemo. Sine, idi reci majci neka nam iznese nešto da pojedemo, a ti otiđi po neko piće. Jeste kasno, ali ne valja da gladni idete na spavanje.”

U sljedećem trenutku sjedili su za stolom, posluženi pivom i ribom. Sjevernjacima je riba predstavljala osnovni dio ishrane, a Zara se divila različitim načinima njenog spremanja. Sjećala se i da je u prošloj posjeti naučila kako na Farasu postoje posebne vrste, ali je zaboravila njihova imena. Ono što joj je te noći bilo najvažnije je da je jelo ukusno. Ponovo nije mnogo pričala. Nije ni Anar, ali je svakako govorio više od nje. Pričao je o njihovom zajedničkom životu na zapadu kontinenta, o poslovima koje su obavljali da bi zaradili nešto novca kako bi im život pod otvorenim nebom bio lakši, a i kako poneku surovu hladnu ili kišnu noć ne bi morali provoditi napolju.

„Pomagali smo mladom grofu Timotu iz Senosa u potrazi za nekakvim blagom”, rekao je Anar dok je domaćin pažljivo slušao, naginjiću svako malo svoju kriglu. „Nismo ga našli pa se posao prekinuo. Grof nas je platio pa, za razliku od njega, nismo bili na gubitku. Tamo smo se sreli s Adrianom i Siandrom, a ubrzo je došao i Mentosib i ispričao nam o prilikama ovdje.”

„Njihov je posao izgleda prošao dobro”, naglasio je Urgar. „Adrian je napisao da nisu mogli s vama jer su morali otići po nekakvu nagradu. Trebalo bi da su uveliko na putu prema ovamo.”

Princ je klimnuo. „To me raduje.”

Zara nije ni primijetila da je prestala jesti, iako je sljedeći zalogaj držala neposredno uz usta. Nije mogla jesti i misliti o teškim stvarima istovremeno. Adrian i Siandra. Adrian je jedan od onih koji su znali za njenu prošlost, koji su se čak i borili protiv Nur’kadena i nje, a isto tako je i jedan od rijetkih kod kojih nije osjećala da joj to zamjera. Možda ju je razumio, a možda je samo bio previše neozbiljan i glup da bi o tome dublje razmišljao. Ne bi je iznenadilo da je taj dio njenog života i potpuno zaboravio, s obzirom na to koliko se činio fokusiranim na sadašnji trenutak. Zbog toga ga je poštovala. Nije morala s njim biti posebno bliska, iako su vodili mnogo zajedničkih bitki i spašavali jedno drugom glavu, ali drago joj je bilo što ne spada u kategoriju onih koje mrzi… Za razliku od Siandre. Tu bi djevojku mogla ubiti. To nikad nije rekla naglas jer je znala da bi Anar burno reagovao. Prošlost njega i Siandre joj je smetala jer se činilo da se ona nastavlja i u sadašnjosti. Mogao je on govoriti kako su oni samo prijatelji i kako Zara preuveličava sve ostalo, ali nije imalo efekta. Nije mogla prihvatiti to. Nije joj imalo smisla. Vidjela je nešto više u svakom njihovom osmijehu. To je i bio razlog što se njihova grupa razdvojila; znali su sigurno i ostali, ali to niko nije spominjao. Njoj je prijalo, Anaru sigurno ne, što je i priznao više puta, ali pažljivo, jasno težeći da izbjegnje raspaljivanje njene vatre.

Urgaru je krigla zamalo ispala pa je lupio po stolu jedva je ukrotivši. Zara se trznula. Mrzila je kad tako utone u misli i onda se probudi, nesvjesna koliko je vremena prošlo. Srećom, to se uglavnom dešavalo onda kad su svi oko nje zauzeti nečim drugim.

„I, koji ti je plan?”, pitao je Anar, a ona je nastavila s jelom podsjećajući se koliko je riba ukusna.

Sjevernjak je uzdahnuo. „Još nemam ništa ozbiljno. Kao što sam rekao, nismo baš u poziciji da im se otvoreno suprotstavimo. Pitanje je i da li oni to žele; dobro se kriju. Namjeravao sam nekako pronaći onog ko predstavlja vezu s njima; to ne bi trebalo biti teško, s obzirom da se na Farasu ljudi dobro poznaju, bez obzira na udaljenost. Mi smo kao jedna velika raštrkana porodica. Siguran sam da imamo izdajnika i do tog čovjeka moramo doći.”

„Zašto si siguran? Misliš da Garavi pljačkaši drugačije ne bi mogli organizovati pljačke?”

„Mogli bi, ali ovo mi se čini prilično lakim. Ne gube mnogo vremena, biraju dobre lokacije… Ako nema izdajnika, onda oni imaju vrlo vješte uhode. U tom slučaju, dobro bi bilo da dođemo do njih. Ali još to treba razraditi. Ovo je samo ideja, sad nam treba plan, a s vama ovdje, sigurno će biti lakše.” Okrenuo se njoj. „Zaro, tiha si? Nije valjda da si se toliko odvikla od zime?”

„Izgleda da jesam. Na kontinentu je uveliko proljeće. Iskreno, zime sam sita.”

„Ako ništa, ovdje ćeš imati zimu kao nigdje na kontinentu.” Zajedno su se nasmijali pa je nastupila kratkotrajna tišina. Njegove su riječi visile u zraku i gosti su ih strpljivo čekali, svjesni da su važne. „Nemam pravo od vas tražiti bilo šta. Zadužili ste nas sve prošlog puta - čitav svijet. Ali… Značila bi nam vaša pomoć. Vi se ovakvim stvarima bavite stalno, zar ne? Jurite razbojnike, otmičare, nasilnike, svakakav ološ. Tražite izgubljene stvari. Pomažete ljudima tamo gdje nadležni ne mogu. Takvih ljudi nema na Farasu. Mi živimo malo drugačije.”

Iako je očekivao da Anar progovori, barem po držanju očiju na njemu, nju je neka unutrašnja potreba navela da preduhitri dragog. „Možda ste vi sjevernjaci jednostavno previše dobri ljudi pa se ne snalazite s tim propalicama. Anar je isto tako dobar pa i on često upada u problem kad s takvim pokušava postići dogovor. Ali zato ima mene.”

Domaćin se nacerio. „Pričaš kao da si ti zla, a ja te ipak poznajem.”

Sve i da je bila toga svjesna, ne bi mogla objasniti zašto se naježila i zašto joj je na licu zablistao divlji i zloslutni osmijeh zbog kojeg je Anar bio mrtav-ozbiljan.

„Ipak me ne poznaješ dovoljno dobro.”

Hvala na čitanju. Svoje utiske možete poslati porukom na Facebook, Instagram i LinkedIn. Moju analizu i iskustvo tokom smišljanja i pisanja romana možete pratiti u videima na YouTube kanalu.

> SLJEDEĆE POGLAVLJE.