3. POGLAVLJE - Nezvani gost

I

Vjetar joj je surovo šibao lice, a usamljene pahulje silovito nosio, ne želeći ih pustiti da konačno padnu i smire se. Znala je da zima na Farasu još nije prošla; znala je i koliko nemilosrdna može biti, ali opet se nadala da ih po prolasku kroz čuvenu Ledenu kapiju neće dočekati, da će ih pustiti da barem stignu do skloništa prije nego što pokaže svoju divlju snagu. Sve to izgledalo je kao zloslutna poruka koju nije mogla dešifrovati. Jedva je gledala naprijed od neprestanog vjetra koji je prijetio da joj zaledi oči. Milovala je konja šapćući mu da će uskoro stati i odmoriti, ali da bi to obećanje ispunila, na vidiku se moralo ukazati pristojno sklonište. Držala se utabanog puta, opirući se porivu da razgleda okolo i možda vidi nešto što će podsjetiti na posljednju posjetu tom mjestu.

„Siandra!”, Adrian je vikao iza nje jašući nešto sporije. „Možda je bolje da se vratimo do Kapije. Negdje uz stijene mora postojati dobro mjesto.”

Možda je bio i u pravu, ali ona se nije željela vraćati. Koliko su uopšte odmakli od Kapije? Okrenula se i bacila pogled u pravcu udara vjetra tako da je napokon mogla potpuno otvoriti oči; brda i šume već su zaklonili stijene. Prizor je njegov prijedlog učinio besmislenim.

„Naći ćemo nešto ispred”, zvučala je samouvjereno zahvaljujući glasnom govoru koji se borio s bubnjanjem vjetra u ušima, međutim, bila je daleko od toga. Osmjelila se da pogleda naprijed dok su joj se u očima skupljale bolne suze. Posvuda samo usamljena stabla ogrnuta snijegom, brda i brežuljci. Da bi se zaštitili od vjetra trebalo im je nešto konkretnije.

„Misli na konje, ako već nećeš na mene”, nastavio je dobacivati. Po glasu se nije moglo reći je li ozbiljan ili ne, ali ona je znala da se taj čovjek može šaliti čak i kad mu je život u opasnosti. „Jadne životinje će se slediti.”

Priznala je sebi da ima pravo i zato je uprkos suzama tražila pogledom nešto što odudara. Ona je to morala uraditi jer kad bi on to učinio, danima bi sklapao glupe šale o tome kako ima bolji vid od nje. Osim toga, negdje duboko u sebi nije vjerovala u njegove sposobnosti. Dobar je borac, ali kad se radi o snalaženju u prirodi, tu je ona ipak glavna. Ili je barem tako mislila. Led u kostima doveo ju je do tačke da posumnja čak i u svoje vrline. I tad joj je pažnju privukao oblik netipično pravilan za prirodu. Na vrhu brda ugledala je stubove i stari zid, dio ruševine koja je možda ipak bila dovoljno čitava da im posluži kao sklonište.

„Gore!”, povikala je uzbuđeno, pokazujući rukom.

„Je li ono ruševina?”

„Tako izgleda.”

Preusmjerila je konja da zagazi u dublji snijeg. Životinja se pobunila protiv promjene, ali je ipak nastavila. U Siandri se javila blaga zabrinutost da će snijeg postati dublji pa je oprezno motrila na svaki korak.

„A jest napadao…”, Adrian je mrmljao iza nje kroz smijeh. Čak mu je i to bilo smiješno - to što je na Farasu napadao snijeg. Zagrizla je usnu i nastavila dalje u želji da gore stigne prva.

Čim je ugledala mračni otvor iza stubova i ostatka zida, znala je da je potraga konačno gotova i da će tu odmoriti. Taj otvor nisu bila nikakva vrata nego dio urušenog zida. Pravi oblik građevine se davno izgubio; gomile kamena i snijega prekrivale su prilaz. Oprezno je prošla kroz otvor i našla se u mračnoj unutrašnjosti. Zastala je da joj se oči priviknu na promjenu i ubrzo primijetila da je plafon stabilan u šta su je dodatno uvjeravali neoštećeni stubovi. Dalje iz te prostorije vodile su stepenice u podzemlje, ali to je nije zanimalo. Sjahala je i konačno odahnula.

„Konačno!” S olakšanjem se svalio na pod uza zid. „Smrznuo sam se.” Kratka brada mu se pretvorila u ledene iglice, a kapuljaču je navukao skoro do očiju.

I njoj je bilo hladno, ali odbijala je to priznati. S konja je skinula snop suhih grana spremnih za potpalu. „Prije nego što potpalim, neko bi morao otići po drva. Ovdje ćemo i prenoćiti, zar ne?”

„Moramo”, odgovorio je nastojeći dahom ugrijati dlanove. „Ja ću otići. Samo da se malo ugrijem. Trebaće mi snage da opet izađem na vjetar.”

„Uzmi prostirku. Kamen te sam od sebe neće ugrijati.”

Dok je vadila svoju, pažnju joj je privuklo nešto što nije bilo kamen. Skoro je nagazila na to. Sama pojava kosti je nije uznemiravala, ali jeste to što je prepoznala kojem biću pripada. I tek tad je shvatila da su takve kosti uključujući i nekoliko ljudskih lobanja posvuda po prostoriji.

„Adriane”, izustila je skoro šapatom. On je podigao glavu i vrlo brzo shvatio šta je muči.

„Šta je ovo?”, promrmljao je. „Nisu se valjda ovi nesretnici smrzavali kao i mi.”

„Ne može biti.” Riječi su same potekle. Ne bi mogla objasniti zašto je toliko uvjerena.

On je frknuo i nastavio pripremu prostirke. „Ma da me ovdje posjeti i Ledeni kralj ne pada mi na pamet da tražim drugo sklonište. Opusti se. Samo ćemo prenoćiti.”

Potraga za novim skloništem po nevremenu se ne bi završila dobro i to je prihvatila, ali nemir se ušunjao u njeno tijelo. U tišini su oboje pripremili debele vreće za spavanje. Iako su pružale prijeko potrebnu toplotu, sjećala se koliko je on bio protiv njih. Iz njih se jako teško izvući u slučaju nužde. I tu je na red dolazio njen suprotstavljeni argument - neko će uvijek čuvati stražu pa nužde neće biti. Pogled joj je neprestano skakao na stepenice i put dole, negdje u nepoznato. Da bi se spriječilo javljanje nužde, morala se uvjeriti da su u toj ruševini ipak sami.

Adrian se pripio uz svog konja koji se već spustio u ležeći položaj da odmori. „Daj mi malo te topline, prijatelju, pa da još jednom izađem na ovu hladnoću.”

„Hoćeš da ja odem ako ti je toliko hladno? Šumaraka ima posvuda, sigurno ima i nekih slomljenih grana. Jedini problem je dubok snijeg, ali snaći ću se.”

„Ne.” Odmahnuo je rukom. „Ja ću. Daj mi samo trenutak.”

Slegnula je ramenima. „Kako želiš. Ja idem vidjeti šta je ovo dole.”

On je tek tad postao svjestan još jednog prolaza i povodom toga nije izgledao oduševljeno. „Bolje sačekaj mene, pa ćemo zajedno.”

„Zašto?”, pitala je pripremajući baklju za paljenje. „Neću ići daleko.” Dobacila mu je provokativan pogled. „I neću radoznalo čačkati.”

Nacerio se. „E, to ti baš vjerujem. Dobro. Samo budi oprezna. A ja idem odmah. Bolje da se problem što prije riješi.” Ustao je i navukao rukavice. Zatim joj je namignuo i izašao na hladnoću. Na trenutak ju je prožela pomisao da se neće vratiti ili da bi mogao upasti u neku nevolju. Briga joj je na trenutak vratila hladnoću u tijelo. Ne samo da ne bi željela ostati sama u tim surovim uslovima, nego ne bi željela ni da se njemu nešto desi. Nije mu stigla reći da se čuva jer je već zamakao.

Trebala je nastaviti pripremati zapaljivu smjesu za baklju, ali su je misli paralizovale. Gledala je u prazno pitajući se da li nekad pretjeruje. Kao da ga smatra neprijateljem, a već mjesecima rade zajedno. I nije on bio uopšte loš strijelac, ni loš borac, nije bio ni kukavica kako je u mislima često govorila. A i da jeste, bio je njen saputnik. Primijetila je da joj tijelo drhti od hladnoće. S obzirom na to koliko se žalio njemu je sigurno bilo i gore, a opet je izašao. Je li se stigao ugrijati? Na trenutak je razmišljala da mu se pridruži i pomogne. Ne. Nije budala. Shvatio bi i sigurno se uvrijedio.

Naglo je digla glavu kad je napolju čula nekakve zvukove; nešto nalik stenjanju i mrmljanju, a potom je prepoznala psovku i glas. Ustala je, a on se pojavio na ulazu noseći preko ramena granu dugu barem šest koraka. Unio ju je unutra i tresnuo od kameni pod tako da se prepolovila uz prasak koji je uplašio konje. Otresao je ruke i s prepredenim osmijehom očima pokazao na svoj ulov.

„A? Šta kažeš? Srećom ovdje ima i drugog drveća osim borova i jela. Odmah iza ovog zida jedno se davno osušilo. Ima na njemu još grana ako zatreba. Izgleda da nam je suđeno da se ovdje zadržimo.”

Na njenom se licu ukazao osmijeh. „Izgleda. Trebaš pomoć da ovo polomiš?”

„Ne”, odgovorio je i odmah pokazao da to stvarno misli; nogom je slomio najdeblji dio grane bez problema. „Vidiš. Samo ti idi istraži šta se krije dole dublje. Ali požuri.”

Ostavila je stvari koje joj neće trebati i ponijela dugi nož, te baklju koja joj je osvjetljavala put. Iza sebe je ostavila praske lomljena drveta koji su odzvanjali praznim hodnikom. Kružne stepenice nisu bile strme i odvele su je do podzemnog hodnika koji je na trenutak izgledao urušen. Ipak, postojao je prolaz kroz koji se provukla i nastavila potragu. Mjesto joj je ličilo na dvorac, s obzirom na brojnost soba koje su uglavnom bile zatrpane, ali opet nije bilo toliko veliko i više je vuklo na nekakvu kulu složene namjene. I tu je bilo kostiju, ali ih je nešto davno smrvilo pa je ostalo pitanje da li su ljudske.

Svjetlost baklje neočekivano rano je dostigla zid na kraju hodnika. Ispostavilo se da je to to. Šest soba, po tri s obje strane, bile su zatrpane zemljom, kamenjem i komadima drveta. Ipak, nešto na kraju tog hodnika spriječilo ju je da se odmah okrene i vrati nazad. Prizor koji je ujedno uznemiravao i budio interesovanje. U prvi mah je vidjela tijelo čovjeka kako sjedi uza zid. Oklijevala je napraviti novi korak; čovjek je bez dileme bio mrtav. Željela je saznati više pa se odvažila na sljedeći korak kad je postalo jasno da je to još jedan skelet, doduše, nešto mlađi. Na ovom su se još uvijek djelimično održali tragovi tkiva u raspadu. Odjeća nije izgledala toliko staro, ni otrcano. Kad je stajala na korak od njega, nešto u njegovoj ruci vraćalo je sjaj baklje pravo u njene oči. Čučnula je, oprezno motreći na čitav skelet, posebno na klonulu glavu; kao da je očekivala da se probudi i zgrabi je. Drhtala je i srce joj je divlje tuklo, ali ne zbog hladnoće.

Skelet je u ruci držao tamni bodež. Djelovao je kao ukrasni predmet, posebno zbog sjaja debele oštrice. Posegnula je za njim, ali su ga koščati prsti čvrsto držali. Morala je spustiti baklju na pod da bi ga uz pomoć druge ruke nekako oslobodila. I stvarno, bio je to izuzetno lijep bodež. Toliko poseban da je prelazila očima preko njega, ne znajući gdje da zadrži pažnju. Tamna drška, veliki ljubičasti dragi kamen na spoju s tamnom oštricom nekog nepoznatog metala. Nije odmah shvatila da ga namjerava uzeti za sebe, pa se pitala je li to ispravno kad je konačno postala svjesna. Od mrtvaca je uzimala stvari samo onda kad je znala da te stvari nikako ne mogu doći u ruke ljudi kojim pripadaju više nego njoj. Ko je taj čovjek uopšte? Ko zna kad je stradao i ko zna šta se desilo svim ostalim? Bodež je odlučila ponijeti, pa se potom raspitati o tom mjestu i ljudima koji su tu završili svoje živote.

II

Kad se vratila nazad, Adrian je već spremio sve za vatru, a napolju se smračilo pa se u toj poluzatvorenoj prostoriji jedva vidjelo. „Brza si. Daj sad ono tvoje zapaljivo čudo pa da se napokon ugrijemo.”

Pružila mu je bočicu gustog ulja koje je nakapao po već pripremljenom materijalu za potpalu. Vatra je buknula i on je trljao ruke iznad nje, radosno se cerekajući. Za to vrijeme, ona je stajala i pogledom analizirala bodež. Napolju noć kao da je naglo pala, umorna od čekanja da oni napokon proizvedu vlastitu svjetlost.

„I? Šta ima dole?”

„Još kostiju.”

Šištavo je otpuhnuo i pogledao je preko ramena. „Šta je li to ovdje bilo? Nemoguće da niko nije želio sahraniti te ljude. Šta ti je to?”

Slegnula je ramenima ne znajući šta da kaže. Na kraju mu je pružila dršku. Prihvatio je oružje i osmotrio ga na svjetlosti vatre.

„Vidi ti to… Zanimljiv bodež. Ovo nije običan metal.” Digao je pogled na nju. „Sviđa ti se?”

Ispravno bi bilo da je rekla ne, ali iz nekog razloga to nije mogla. „Taj je metal zanimljiv. Možda neko Urgarov zna više o tome. Da li je ukras ili se može koristiti u borbi? Ako može, kakve su mu osobine?”

„Da, da. Jasno mi je”, rekao je držeći ga između dva kažiprsta. Zatim ga je okrenuo u zraku i uhvatio za oštricu. „Ponesi ga onda. Uostalom, možda ga neko i prepozna, ako su ovi nesretnici iz Urgarovog.”

Uzela ga je i ubacila u torbu. „Čisto sumnjam. Ove kosti se čine prilično starim.”

„Bitno je da miruju. Hajde, sjedi. Odmori malo. Ugrij ruke.”

Pridružila mu se pa su oboje u tišini posmatrali vatru. Za njega je bilo čudno što šuti; pretpostavljala je da se prilagođava njoj. Podigla je oči i primijetila da je posmatra, ali da to krije jer se odmah posvetio oštrenju mača kojeg je tokom mirnog putovanja naoštrio barem tri puta. Nije komentarisala. Utonula je u misli pitajući se ko su svi ti nesretnici i ko je onaj što je držao bodež. I kako je to skončao kad mu je bodež ustao u ruci? Je li se borio? S kim? Pomislila je provjeriti da nije na oružju ostao neki trag, ali se u posljednji čas zaustavila; nije željela da Adrian to vidi, a nije znala objasniti zašto.

„Ko će prvi na stražu?”, pitala je. „Možda je bolje da se ti prvi odmoriš.”

„Zašto?” Cerekao se, gledajući je ispod oka. „Misliš da me hladnoća toliko iscrpila?”

„Žalio si se cijelim putem.”

„Tad nije bilo vatre da mi da snagu. Sad sam opet onaj stari. Ali hajde, ako ti je lakše… Mogu ja prvi odspavati.”

Morala ga je sačekati još koji trenutak; pojeo je nešto malo od zaliha što su imali prije nego što se zavukao u vreću i poželio joj laku noć. Ona je postavila pješčani sat i zadubila se u vatru. Kad ga je čula da hrče, izvadila je bodež iz torbe. Ne, na njemu nije bilo nikakvih tragova koji bi objasnili sudbinu čovjeka koji ga je držao. Ali bilo je nešto drugo. Nešto što ju je tjeralo da ga neprestano posmatra i traži detalj kojeg nije bilo, te nešto što joj nije dalo da odustane od te uzaludne potrage.

Primijetila je da je obuzima san. Naglo je otvorila oči i shvatila da vatra slabi. Stavila je nekoliko sitnih dijelova grane i plamen se razbuktao. Napokon je ostavila bodež i ustala da malo prohoda. Pažnju su joj privlačile rasute kosti nesretnika čija su tijela vjerovatno završila kao žrtve divljih životinja koji su ih rasuli ne samo po toj prostoriji nego i po okolini. Ako ih nisu pojeli, te su kosti sigurno zatrpane pod slojevima snijega. Ružne misli odvele su je do ideje da krene na Faras i pomogne Urgaru, a tako i do Anara. Kad bi samo mogla vratiti one dane kad su njih dvoje sami putovali, sami obavljali poslove i vodili beskonačne razgovore o životu; on iz perspektive jednog princa, ona iz perspektive kćerke bibliotekara koja je napustila udobnost da bi uživala u prirodi kao pustolovka. Ta su vremena ostala u prošlosti i neće se vraćati. Njihovoj družini su se pridružili Adrian i Zara. U prvi mah izgledalo je da bi četveročlana družina mogla funkcionisati i da bi njih dvoje mogli nastaviti po starom. Adrian se nije nametao pa se lako uklopio, ali Zara… Ta se djevojka nije odvajala od Anara. S obzirom na prošlost i sve kroz šta je prošla, bilo je jednim dijelom i razumljivo, Siandra ju je čak i žalila. Međutim, postojala je i druga strana. Svojom je ljubomorom stvorila toliku neprijatnost da je Siandra u njenom prisustvu morala vagati svaku riječi upućenu Anaru. Na kraju se nametnulo samo jedno rješenje - distanca.

Možda je sve to samo život. Možda se sve dešava u fazama i njena je faza mirnih i složnih putovanja s Anarom prošla. Ta faza kad su mislili kao jedno i gdje nije bilo ni najmanjeg sukoba između njih. Sad je došla druga faza. Skrenula je pogled na usnulog Adriana. Iako nije tražila njega kao saputnika, čak ni onda kad se pridružio njihovoj grupi dok su svi radili zajedno, na kraju je ispalo kao sudbina koja se ne može promijeniti. Nije bio loš, samo mnogo bučniji i njihovo razumijevanje nije bilo ni blizu onom između nje i Anara. Zagledana u vatru pomislila je da je Sveprožimajuća sila zbog nečega kažnjava. Zašto iz jednog dobra mora preći u loše? Koja je poenta u svemu tome, ako poente uopšte ima? Možda se sve dešava s razlogom kojeg ona ne razumije.

Slučajno je šutnula usamljenu šaku i nježno ju je čizmom pomakla u stranu kako se to više ne bi ponovilo. Provirila je napolje; vjetar je stao, ali je i dalje bilo hladno. Zaboravila je da noć na Farasu nije toliko mrka; možda zbog snijega. U svakom slučaju, ne bi se usudila putovati tuda sa svim tim šumarcima, brdima i sablasnom tišinom u kojoj je čula vlastito disanje. Ako ništa, svježina zraka podalje od vatre ju je malo razbudila. Vratila se nazad s bistrijim mislima i s više nade i optimizma. Pogled na saputnika nije joj budio razočarenje; javila se neka nova ideja, ideja da će stvari biti drugačije, ali i mnogo bolje. Zašto da ne? Zar promjena po pravilu mora biti loša? Ili je samo nepoznata?

III

Ostatak straže provela je proizvodeći još zapaljivog ulja, još strijela i na momente iznova analizirajući bodež. Kad je pješčani sat pokazao da je vrijeme da zamijene smjene, nježno je prodrmala usnulog saputnika. Mrmljao je nešto pa je nastavila s drmusanjem, sve grublje i brže. Na kraju se probudio.

„Dobro, dobro… Budan sam.” Protrljao je oči i zijevnuo. „A taman sam došao do najslađe tačke.”

„Ako sve bude kako treba, uživaćeš u njoj već sljedeću noć”, rekla je uvlačeći se u svoju vreću. Okrenula mu je leđa i sebi ispred nosa izvukla bodež. Slabo ga je vidjela tu u sjeni. Nije mogla ni objasniti zašto ga je uopšte uzela, ali znala je da joj treba. Adrian je nešto pričao, ali ga nije slušala. Često je komentarisao stvari ne očekujući njen odgovor pa ga je navikla ignorisati. I uskoro više nije bilo ni njega, ni vatre, ni pećine, a ni bodeža. Samo duboki snijeg i divlja mećava što bode lice.

„Uh, što je hladno…”, promrmljala je popravljajući ogrtač. Zatim je počela koračati; bez cilja, bez svijesti o tome da ne zna gdje ide. Samo je išla, onoliko brzo koliko joj je snijeg dozvoljavao. Sjetila se Adriana i pitala se gdje je on. Pogledala je okolo; u beskonačnom bjelilu nije bilo ničega, čak ni stabala. U snijeg je propadala do koljena; nigdje nije bio ni plići, ni dublji pa se brzo privikla i prestala razmišljati o tome. Okretala se gledajući u svaku stranu očekujući da se nešto pojavi. Jer nešto je bilo tu. Nije bila sama. Od trenutka kad je ta spoznaja ušla u njen um, rasla je jeza iznutra, mnogo gora od one izvana.

„Siandra”, čula je neki duboki glas i odmah stala. Došao je iz pravca u kojem je išla, ali negdje iz visine. Nije ga se ni trudila prepoznati pošto je zvučao kao čisto zlo s kojim se sretala u prošlosti - demonsko zlo. Skinula je luk s ramena i pripremila strijelu. Noge je blago savila spuštajući tijelo. Nije marila za oštrim pahuljama i divljim vjetrom koji joj je nosio pepeljastu kosu u repu. Škiljeći je gledala pravo, očekujući da se ukaže izvor.

„Siandra”, ponovio je s neobičnom ravnodušnošću. Zvučao je skoro kao provokacija.

„Pokaži se”, rekla je kroz zube.

„Stvarno to želiš?”, pitao je. Na nebu, nekih desetak koraka iznad tla bljesnula su dva sjaja, dvije tačke koje su se pretvorile u ljutite oči u kojim bukti zasljepljujući plamen, a ispod njih se iskezila šiljata usta, kao grubo i nejednako urezana u tikvu. „Jer taj prizor bi mogao izgledati zastrašujuće.”

Zastao joj je dah. Više nije škiljila; oči su zanemarile bol i suze, te su raširene zurile u neobjašnjivu pojavu. Prijetnja tog prizora bila je jedino što je jasno i što nije zahtijevalo dodatno pojašnjavanje. Prostorom je zatutnjao smijeh.

„Čini se da je moje vrijeme napokon došlo. Sretne okolnosti se samo nižu. A sad…” To jezivo lice od kojeg joj se zavrtjelo u glavu počelo joj je prilaziti. Ili je možda i dalje stajalo u mjestu, ali se smanjivalo. Predstavljalo je slabu utjehu, ali ipak utjehu… Sve dok trzajem jedva vidljivih sjena nalik na ruke, iznad lica nije bljesnula divovska oštrica kose. „Samo jedan zamah i sve će biti gotovo.”

Nije čekala. Namjestila je strijelu na tetivu i odapela je. Gađala je pravo u to zlokobno lice i bila je uvjerena da je precizna, ali ništa se nije desilo. Ili je promašila, ili je strijela nestala u dodiru s tim stvorom. Ni on nije čekao. Skočio je prema njoj u divljem letu, zamahujući kosom najavljujući siloviti udar koji bi sigurno bio fatalan. Hladnoću na licu i tijelu osjetila je i prije nego što joj je prišao. U pravi čas je kružnim pokretom napravila prostor u snijegu oko čizama. Kad je zamah već bio na pola puta, skočila je naprijed koristeći dugu dršku kose kao svoju prednost. Postojala je mogućnost da se sudari sa stvorom, ali iako je izgledao da ima tijelo, čini se da ga ustvari nije imao. Prošla je kroz njega izbjegavši oštricu, ali joj je noga zapela u snijegu pa je pala.

Snijeg ju je grabio kao kakav živi stvor. Imala je snage da mu se odupre, ali joj je oduzimao vrijeme. Kad je ustala, ognjene oči ponovo su je gledale, a uspravna kosa je blještala prijeteći novim naletom.

„Otpor je uzaludan. Samo sebi pričinjavaš više patnje. Predaj se!” Uporedo s posljednjim riječima stvor se ponovo našao u letu. Hladnoća joj je zarobljavala kožu, zatezala je, činila krutom; ledila joj je trepavice pa je zamah stvora dočekala s jednim otvorenim okom. Barem je u nogama još imala dovoljno topline da ponovi potez od maloprije.

Ponovo široki vodoravni zamah. Ponovo je iskoristila dužinu drške i skočila naprijed provlačeći se ispod nje, ostavljajući prijeteće lice iza sebe. Udahnula je duboko, a hladni zrak naveo ju je da pomisli kako joj se srce u grudima ledi. Uprkos tom strahu, sluh ili neko šesto čulo držalo ju je na oprezu. Prije nego što se pridigla, pogledala je preko ramena i vidjela bijesne oči tačno ispred sebe. Zamah kosom je otišao u prazno, ali stvor je naučio nešto od prošlog puta. Zamah je vraćao nazad, težeći da je udari drškom.

Vremena za skakanje i izmicanje nije bilo. Proradio je instinkt za preživljavanjem. Ispustila je luk i s obje ruke zgrabila dršku čiji je nalet uspjela samo usporiti. Uprkos držanju, drška ju je udarila po grudima izbijajući zrak, ali nije popuštala. Stvor je zarežao. Susrela je njegovo lice izbliza, ta jeziva usta izgledala su kao da se smiju, ali u tome nije bilo ničega smiješnog. Stvor je uživao u pobjedi. Cerekao se tako da je taj zvuk tutnjao prostorom, navodeći je da strahuje da će joj glava eksplodirati od vibracije.

„I dalje se opireš”, primijetio je zabavljen razvojem događaja. Zatim je podigao kosu. Uzalud ju je pokušavala držati u mjestu, njena je snaga i težina bila beznačajna u poređenju s njegovom. Noge su joj se izvukle iz snijega, nalazila se u zraku i još uvijek se dizala. Dizao se i stvor, ali za razliku od njega, ona nije imala sposobnost da lebdi. Dok joj je panika kuljala tijelom borila se s idejom da pusti. Nije to učinila i stvor je ponovo zamahnuo s jasnom namjerom da je skine s kose. Koliko god joj to zvučalo teško za pojmiti, silina zamaha ju je zaprepastila. Nije se uspjela održati i odvojila se od njegovog oružja kao nemoćni insekt s drvenog štapa. Stvor ju je zavitlao u nebo, toliko visoko i toliko snažno da je izgubila osjećaj za prostor. Sve je okolo bilo bijelo, ona je letjela, ali nije znala u kojem će pravcu padati, ni hoće li uopšte završiti na tlu.

Vrištala je. U glavi joj se vrtjelo, iako ne bi znala primijetiti razliku između vrtoglavice i okretanja prostora oko nje. Izvukla je dugi nož kojeg je imala za pasom kao posljednju nadu u spas. Negdje je čula duboki smijeh strašnog lica, ali i nešto što je odudaralo od tog zvuka. Ne samo da je odudaralo, nego ga je i zaustavilo.

Konačno je pala. Leđima je propala u snijeg, tako da nije osjećala nikakav bol. Nije čak bilo ni vrtoglavice. Samo hladnoća od koje joj se cijelo tijelo treslo. Pridigla se i kroz mećavu, podalje od sebe vidjela stvora čije lice nije bilo okrenuto prema njoj. Skrenula je pažnu u tom pravcu i istog trena čula poznat glas: „Siandra!”

Anar je stajao tamo u snijegu, blago poguren, s rukom prema njoj, kao da je doziva da zajedno bježe.

„A sad imamo i nezvanog gosta”, zatutnjao je glas podsjetivši je da je stvor i dalje tu. Suprotstavila se hladnoći i skočila na noge. Oblio ju je talas topline, djelimično joj vraćajući sposobnost kretanja. Potrčala je onoliko brzo koliko je mogla i koliko je snijeg dozvoljavao, pružajući ruku prema Anaru i dozivajući ga. Nije gledala nazad, ali je znala da stvor kreće u novi nalet. Srce joj je podivljalo; čula ga je kako tuče i bori se protiv ledene okupacije. Samo još malo. Još malo. Još samo malo i… Pružila je ruku najduže što je mogla. Osjećala je prisustvo stvora tačno iza sebe. Skočila je naprijed, bacivši se i težeći da uhvati Anarovu ispruženu šaku. I uspjela je. Jedan dodir i sve je nestalo.

Čula je sebe kako nastoji jednim potezom ugrabiti što više zraka. Čula se i uplašila, iako je istog trena bila svjesna da je sanjala. Vreća za spavanje ju je zarobila pa se nije mogla uspraviti i zatezala ju je prijeteći da je pokida. Iznad sebe je vidjela Adrianovo lice obasjano vatrom i osjetila njegove ruke na ramenima. Nije čula šta joj govori. U očima mu je vidjela paniku; pokušavao ju je smiriti, nesvjestan da i njemu treba isto.

„Polako! Polako! To je bio samo san. Samo san.” Konačno ga je čula i umirila se. Da li zbog njegovih riječi, zraka kojeg je napokon dobila ili je panika sama od sebe isparila, nije znala, ali ležeći na boku oslonjena na lakat, bila je zahvalna što je mora konačno gotova.

Adrian je glasno uzdahnuo. „Ah, prestravio sam se, djevojko. Šta ti je bilo? Šta si sanjala?”

Gledala je u prazno pokušavajući i sama sve posložiti. Nikad nije imala intenzivniji san. Izgledao je skoro kao sjećanje na neki stvarni događaj, toliko uznemirujući da se pitala je li možda ipak bio neki događaj iz prošlosti. Preispitivala je vlastiti razum dok je on nešto brbljao. Tek kad ju je ponovo uhvatio za rame, trznula se i potpuno vratila u trenutak.

„Jesi dobro?”, pitao je.

Susrela je njegov pogled, zabrinut i uznemiren. Zbog toga je malo živnula, želeći ga osloboditi nelagode. Nije se zbog nje smio toliko uzbuđivati. „Sad jesam. Ružno sam sanjala. Baš ružno.”

„Mora da je do ove proklete ruševine i ovih kostiju.” Razgledao je okolo mršteći se. „Popij malo vode, a onda probaj opet zaspati. Trebaće ti snage za nastavak puta.”

Bez riječi je poslušala savjet. On se vratio na svoje mjesto, ona se okrenula od njega i osjetila da je nešto žulja pod ramenom. Misteriozni bodež; nekim se čudom nije ubola. Posramila se što ga je uopšte držala toliko uz sebe. Obični predmet. Uzela ga je u namjeri da ga baci Adrianu kad ju je nešto zaustavilo, kao spoznaja niotkud ukazana. Neka slutnja da stvari neće biti baš dobre ako ga odbaci. Uznemirena od noćne more, u labavom stanju između sna i jave gdje nije mogla razmišljati i gdje se sve činilo mogućim, povjerovala je i popustila toj šifrovanoj poruci. Bodež je ostavila izvan vreće, ali dovoljno blizu da joj bude na oku i nadohvat ruke.

Hvala na čitanju. Svoje utiske možete poslati porukom na Facebook, Instagram i LinkedIn. Moju analizu i iskustvo tokom smišljanja i pisanja romana možete pratiti u videima na YouTube kanalu.

> SLJEDEĆE POGLAVLJE.