4. POGLAVLJE - Trag

I

Dva stražara stajala su iza rešetkaste kapije i smrzavala se. Noćna smjena je svakako bila najteža. Vjetra nije bilo, ali je temperatura bila dovoljno niska da sve zaledi. Zara ih je posmatrala dok im se polako primicala. Morala je voditi računa da njeni pokreti ne izgledaju previše živahno, ali i da ne pretjera odlazeći u suprotnu krajnost. Baklje su gorjele s unutrašnje strane pa im je vidjela lica i zaključila da su je primijetili. Popravila je ogrtač i blago povukla kapuljaču kako bi joj vidjeli lice pored kojeg je padala kosa boje kestena, u noći potpuno crna. Jedan od njih se primakao rešetkama ne skrivajući radoznalost. Ona nije progovarala. Nastavila je hod sve dok nije prišla na pet koraka kad se čovjek ipak oglasio.

„Gdje si ti pošla?”

Nije odmah odgovorila. Glumila je nesigurnost. „Trebam sklonište. Mogu platiti. Doživjela sam tragediju.” Znala je da joj gluma ne ide, zato je morala govoriti što manje.

„Kakvu tragediju?”, stražar nije krio sumnjičavost i oprez.

„Moj otac je bio radoznao… Vukovi su ga zbog toga rastrgali.” Ugrizla se za usnu. Koja bi kćerka to rekla i to na takav način, hladnokrvno kao da govori o ubijenom insektu? Pretpostavila je da je plan propao i da kreće alternativa, mnogo opasnija, ali njoj ipak draža.

„Što mu ti nisi pomogla?”, podrugljivo je pitao.

Shvatila je da razgovor ide u pogrešnom pravcu. Još je malo povukla kapuljaču, podigla glavu i prišla kapiji kako bi joj mogao vidjeti lice; ipak je muškarac. Gledala ga je u oči; trudila se izgledati bezizražajno, kao neko ko je otupio na emocije.

„Dobri čovječe, trebam sklonište. Ne znam ni sama koliko sam pješačila po ovoj hladnoći. Jedva osjećam prste.”

Njen nepopustljiv pogled, ali i mladalačka ljepota nisu ga ostavili ravnodušnim. Dvoumio se. Proučavao ju je, pa se okretao. Želio je uraditi nešto što nije smio.

„Odgovaraće i štala ako je imate”, dodala je. „Neki podrum, bilo šta.”

„Ma hajde, pusti je”, oglasio se drugi stražar s osmijehom. „Može nam praviti društvo do kraja smjene. Noć je svakako duga. Šta kažeš, mala?”

Zvučalo je bolje nego da je potpuno odbiju, ali opet je razmišljala. Nastupila je tišina i prijetila da potraje, što joj je budilo nervozu. Na njenu sreću, oglasio se prvi stražar.

„Gazda mora znati za ovo.”

Drugi je frknuo. „Čovjek možda i spava. Nećemo ga sad ometati.”

„Nego šta nego ćemo ga ometati.” Otključao je kapiju i glavom je pozvao unutra. „Idem ga odmah obavijestiti. Kako se zoveš, djevojko? Ko si? Odakle si?”

„Moje vam ime sigurno nije poznato, ali možda jeste ime mog oca. Kristof, trgovac iz Slavodara.”

„Iz Slavodara?!”, zadivio se. „I došli ste ovdje?”

Slegnula je ramenima jedva suzbijajući smijeh. „Trgovina.” Oborila je glavu kako bi lakše odglumila tugu. „Ispada da nam je to bila najveća greška.”

Obaranje glave ju je spriječilo da vidi njegov pokret. Bila je to greška koju u drugim okolnostima, kad ne bi glumila, nikad ne bi napravila i čim je osjetila njegovu ruku na svom ramenu u njoj je proradio instinkt. Tijelo joj se zatreslo, šaka stisnula, a ruka već spremila zadati ubojiti udarac. Srce joj je podivljalo. Samo nekoliko ljudi ju je uopšte smjelo taknuti, a i to kad je spremna i kad zna ko su. U suprotnom bi se stvari mogle loše završiti. Ovaj put oružje nije imala pri ruci i u posljednji čas se zaustavila da se ne oda. Pomoglo je i to što je hitro digla glavu i shvatila da je čovjek čak i ne gleda, samo joj dodirom želi pružiti utjehu i uputiti je prema stražarskoj kućici. Ušla je unutra i kroz prozorčić vidjela da on odlazi prema velikoj drvenoj kući u centru dvorišta.

Na zid do prozora naslonio se drugi čuvar. Na licu mu je igrao iritantan osmijeh kojeg nije mogla podnijeti pa je gledala u prazno pored njega, držeći ga ipak na oku u slučaju da bude glup i uradi nešto zbog čega bi u njoj ponovo proradio instinkt.

„Hej!”, tražio je njenu pažnju. Ignorisala ga je pa je ponovio: „Hej! Halo! Tebi se obraćam.”

Pogledala ga je mrko, ne želeći ignorisanjem sabotirati položaj. Zagrizla je usnu trpeći njegov odvratni osmijeh.

„Je li te strah?”

Na tu glupu provokaciju je ipak pala. Odgovaranje na takvo pitanje se ne propušta. „Čega? Tebe?”

„Ne mene, ja sam potpuno bezopasan. Nego ovih…” Pogurio se, nastojeći provući glavu kroz prozor. „Razbojnika što otimaju lijepe cure. Ustvari, nije da ih uvijek otimaju, ali eto… Vole žensko društvo.”

Zurila je u njega; u njegove glupe oči i zamislila kako iz njih curi krv. Zamišljala je i kako su mu usta puna crvene pjene, a vidjela je i svoju ruku i dvostruke oštrice koje mu je zabila ispod brade pa prema gore, pravo u lobanju. Da li bi se tad cerekao? Ne, naravno. Bio bi zauzet borbom za posljednji dah.

Koliko je samo zurio u nju, pomislila je da će, ukoliko se njegov drug zadrži u kući, doći na ideju da uđe unutra, u tu skučenu prostoriju dovoljnu za dvije osobe. I tu bi mu bio kraj; to je već odlučila. Tu se miroljubivi plan završava. Tu vadi oštrice i zabija mu ih u lobanju, s koje god strane. Potom će morati ubiti i njegovog druga, što će započeti masakr. Čak i onda kad ga poželi izbjeći, drugi ljudi kao da joj ne daju izbora. Zašto taj ljigavac mora tražiti problem? Zašto se mora igrati vlastitim životom? Možda zato što ne zna na šta je sposobna, ne zna njenu prošlost i činjenicu da ju je obučavao demon, i to vrlo moćan, da ju je naučio da ubija i da to podnosi lako, posebno kad se radi o propalicama poput njega. Za takvim je žalila koliko i za žoharima.

Kad je stvor napokon okrenuo glavu prema kući, ponovo je udahnula i tijelo joj se opustilo. Sama je izašla iz kućice ne želeći da joj neko stoji na pragu. Onaj normalniji stražar je koračao prema njoj.

„Gazda kaže da ne poznaje tvog oca, ali je i sam trgovac pa bi te želio ugostiti za stolom. Upravo večera, tako da izgleda imaš sreće.” Za kraju se osmjehnuo i izmamio njen osmijeh. Krivila se zbog toga, ali nije mogla da ne pomisli kako bi bilo ljepše da ima više takvih ljudi. Ljudi koji svojom pojavom, nastupom i riječima ne mole da im se probije lobanja.

„Moja je sreća otišla s mojim ocem”, rekla je blago skrenuvši pogled da izbjegne njegove oči.

Nastupila je kratkotrajna tišina; svojim ga je riječima zatekla i vjerovatno navela da preispita svoj komentar. Na kraju joj je glavom dao znak da ga prati. „Hajde. Dođi da se ugriješ.”

II

Od napetosti i nervoze nije mnogo razmišljala o hladnoći; tek kad se našla u toploj unutrašnjosti osvijetljenoj lampama, shvatila je koliko joj to prija. Odmah na ulazu u uskom hodniku srela je još jednog stražara. Bradati sjevernjak krupne građe odmjerio ju je prijetećim pogledom, kao neko ko je u stanju prodrijeti u njen um i vidjeti stvarnu namjeru. Nije zadržavala pažnju na njemu nego je pratila onog prvog. On je stao pored jednih vrata i pokazao joj da uđe. Bila su djelimično otvorena pa ih je oprezno gurnula i provirila unutra. Bila je to nešto šira soba s dugim stolom za kojim je moglo sjediti barem osmero ljudi. Ona je ipak vidjela samo troje. Pedesetogodišnjeg muškarca na čelu, jednu ženu njegovih godina s desne i djevojku svojih godina s lijeve strane. Vatra je gorjela u kaminu iza domaćina, osvjetljavajući gotovo cijelu prostoriju.

„Uđi, uđi”, pozvao ju je čovjek ljubazno. Ustao je i prišao joj u susret. „Čujem da trebaš pomoć, ali i da si kćerka nekog trgovca.”

Bježala je od njegovog pogleda i nesigurno je klimnula. Ta joj se gluma dopala.

„Bila sam. On je stradao u šumi.” Riječi su predstavljale problem. Nikako da sebi zvuči uvjerljivo. Plašila se podići glavu i provjeriti na njegovom licu koliko joj vjeruje.

„Strašno. Hajde sjedi. Prvo da nešto pojedeš pa ćeš mi sve ispričati. I ja sam također trgovac.”

Znam, pomislila je i pridružila im se za stolom zauzevši mjesto pored djevojke. Osjećala je njen pogled na sebi i došlo joj je da je ošamari. To je sigurno bila kćerka tog prepredenog zlotvora, a žena s druge strane stola njegova supruga. O tome nije znala ništa, nije se sjećala ni da je Urgar spomenuo da čovjek uopšte ima porodicu. Ona je razmišljala samo o tome kako upasti u kuću i izvući informacije.

Ponudili su je hranom, ali je glumila da oklijeva. Uopšte nije bila gladna; tome je dodatno doprinijela napetost koje se morala riješiti, a jedini način je bio da pređe na stvar.

„Gospodine”, progovorila je i usudila se pogledati ga u oči. Doimao se kao fin čovjek. Toliko fin da je na trenutak pomislila da je Urgar napravio grešku, da informacije do kojih je došao nisu tačne, da su možda čak i podmetnute. Kako god bilo, morala se držati plana. „Zbog svog oca, voljela bih s Vama popričati nasamo.”

Čovjek ju je posmatrao pokušavajući sam pronaći razlog. Izdržala je taj pogled dok je u njoj ključalo. Mrzila je kad se mora sputavati. Tad bi je opsjeli i strah i panika i napetost. Sve to nestalo bi čim bi digla oružje i stala u borbeni stav. Borila se s tom divljom stranom sebe, nastojala ukrotiti zvijer i činilo se da što ta borba duže odmiče, njene šanse za uspjeh postaju manje.

„Nema problema”, odgovorio je mirno. „Samo da moja supruga i kćerka završe s obrokom.”

To se desilo veoma brzo. Možda su dvije žene jednostavno osjećale pritisak da konačno završe i da se sklone. Dok ih je gledala kako odlaze, Zara se pitala kako da reaguje. Sjećala se koliko je samo puta Anar poštedio nekoga čim bi saznao da taj neko ima porodicu. Ona o tome jednostavno nije razmišljala. Zlotvoj je bio zlotvor. Pred njom je sjedio jedan; tako je barem govorio razum, dok je nešto drugo u njoj nastojalo potpaliti sumnju.

„Eto”, rekao je s uzdahom. „Sami smo. Ako me imaš nešto pitati, pitaj, pa da onda ja pitam tebe.”

„Pitajte Vi prvo.”

Čovjeka je razgovor zabavljao. „Jesi li stvarno kćerka trgovca?”

Njegov mudar pogled prodirao je duboko. Slao je jasnu poruku da će prepoznati laž. Ona, s druge strane, nije ni mislila lagati. Dosta joj je bilo odugovlačenja i igranja.

„Ne”, odgovorila je gledajući ga u oči. On je klimnuo pokazujući da je tako već i mislio. „Došla sam da te pitam za Garave pljačkaše. Neki ljudi kažu da sarađuješ s njima.”

Tiho se nasmijao i zatresao glavom. „Ne mogu vjerovati. Znači to je razlog. Neko te poslao da provjeriš o čemu se stvarno radi? Ili da me ubiješ bez razmišljanja?”

Već je prešla na stvar. Više nije bilo skrivanja, ni glume, ali nedostajalo joj je oružje u rukama pa da se konačno oslobodi. Zato je sklonila ogrtač i dokučila dvostruke oštrice za šaku svezane za bedro. Domaćin je vidio da ona nešto petlja pod stolom, ali nije ga zanimalo šta. Sudeći po njegovoj lukavosti, sigurno je pretpostavio, iako nije reagovao. Kad je pričvrstila oružje za desnu ruku ustala je i podigla ga posmatrajući domaćina kroz dvije smrtonosne oštrice.

„Samo mi treba informacija. Šta radiš s njima i kako možemo doći do njih?”

„Nisi dobro upućena.”

Prišla mu je i prislonila oštre vrhove oružja na koljeno. Čovjek nije ni mrdnuo; nijemo ju je posmatrao kao da on kontroliše situaciju.

„Ne trebam zamahnuti da probijem meso. Mogu polako gurati oštrice unutra, ali to će trajati, samim tim duže ćeš patiti.”

Trgovac se nacerio. „Jesi li ti vidjela koliko ljudi imam?”

„Vidjela sam. Imaš ih s razlogom. Ne bih se iznenadila da neki od njih i pripadaju Garavim pljačkašima.”

„Ako vrisnem od tog tvog bola, oni će utrčati ovamo…”

„A ti ćeš već biti mrtav.” Probadali su se pogledima. Na trenutak se činilo da ona pobjeđuje.

„A misliš da ćeš se ti izvući?”

Brzim je pogledom preletjela preko prozora, prije nego što je vratila pažnju na njega. „Hoćeš da vidimo?”

Preko njegovog lica prešao je drhtaj nesigurnosti. To joj je izmamilo osmijeh. Ipak, loše ga je procijenila. Hitro ju je zgrabio za desnu podlakticu odmičući oštrice od sebe. Istovremeno se digao na noge i drugom je rukom uhvatio za kosu. Povukao ju je i tresnuo licem od sto, uvrćuću joj ruku i pritiskajući glavu u razbijeni tanjir i ostatke čorbe. Nešto je promrmljao, vjerovatno neku glupu šalu u kojoj je slavio pobjedu, nesvjestan da se ona još nije predala. Trenutak prije nego što je lupila glavom od sto, vidjela je da pored tanjira stoji nož. Zgrabila ga je bez gledanja i izvila se preko uvijenog ramena koliko je mogla. Zaurlala je od bola i žestine istovremeno, zamahujući nožem iza leđa i pogađajući meso.

Čovjek je prostenjao i povukao je za kosu. Zamahnula je još jednom i ponovo ubola. Stisak oko ruke je popustio pa se potpuno okrenula tako da je gornjim dijelom tijela ležala na stolu. Izvukla je ruku ispod sebe istovremeno se uspravljajući. Pred njom je bio nenaoružani jadnik. Zamahnula je jednom i oštricama ga zakačila po ruci. Zatim još jednom s druge strane. Oba zamaha proizvela su njegovo bolno stenjanje. Izgubivši ravnotežu pao je na kamin. Vatra se razbuktala, a on se otkotrljao od plamena tako da je bio pripijen uza zid držeći se za povrijeđenu ruku.

Lakat ju je bolio. Nešto ju je peckalo po licu, a potiljak joj je još gorio od čupanja. Nalazila se na ivici da iskorači i masakrira ga. Zaboravila je na njegovu porodicu, na njegove ljude, na zadatak kojeg je imala. Žestina i strast su preplavile razum.

„Mrtva si”, prostenjao je. „Moji ljudi…”

Istog trena vrata su se otvorila uz tresak i na pragu je stajao onaj gorostasni sjevernjak. Isukao je mač iskoračivši pred nju. Nedostajala joj je oštrica na lijevoj ruci da bude potpuno spremna, ali nije imala vremena da žali jer joj se mač već nadvio nad glavom. Predvidljivo. Izmakla se bez problema i povukla oštrice prema gore. Zasjekla ga je po laktu. Mač mu je odmah ispao, a on se nastojao povući na distancu. Nije stigao. Zamahnula je ubodno. On je podigao ruku da se odbrani i iako je stigao, oštrice su probile podlakticu i dokučile mu lice, te se u djeliću sekunde vratile nazad. U polumraku nije vidjela gdje ga je tačno ubola jer se licem prema podu srušio tačno ispred gazde.

Na vratima se tad ukazala još jedna prilika. Supruga ranjenika je s užasom u očima posmatrala svog muža, mrtvaca i djevojku koja je samo trenutak ranije trebala pomoć.

„Ostavi nas”, zarežala je Zara. Žena je oklijevala samo na trenutak, nakon čega je uz jecaje otrčala negdje niz hodnik.

Napolju ili negdje unutra u drugoj sobi začula se buka; nekakvo lupanje i miješanje glasova. I tad se sjetila da u svemu tome nije bila sama. Anar i ostali su vjerovatno primijetili čudno ponašanje stražara i upali su na imanje. Takav je bio dogovor, a nju je peklo što je to bio plan za najgori ishod. To znači da je ona zabrljala. Ali njihova meta je sjedila nemoćna i onesposobljena, bez mnogo izbora osim da priča.

„Izgleda da sam ti zarezala vene.” Na svjetlosti vatre iz kamina primijetila je da obilno krvari. Zgrabila je krpu sa stola i grubo mu je bacila u lice. „Zamotaj to, a kad završimo s pričom, žena ti može pomoći.”

Panično je prihvatio pomoć i nespretno stezao krpu oko podlaktice. „Ti nemaš pojma”, stenjao je. „Istina je da sarađujem s Garavim pljačkašima, ali ne zbog lične koristi. Uradio sam to da spasim sela od njihovog napada. Oko toga smo se dogovarali. Glupi ljudi… Uvijek misle na najgore.”

Odmjerila ga je u polumraku, osluškujući buku koja nije prestajala. U hodniku su se čuli užurbani koraci. Smjesta je skočila i stala iza vrata stišćući šaku, spremna da ubode osobu koja ulazi. Na vrijeme je čula poznat glas, tačno prije nego što se on pojavio na pragu.

„Zaro!”, uzviknuo je Anar.

„Tu sam.”

Brzo se okrenuo. Prišao joj je i spustio joj ruku na rame. „Jesi dobro?” Primijetio je i da se drži za lakat. „Daj da vidim.”

„Dobro sam.” Ustuknula je i glavom mu pokazala na ranjenika. „Ima nam nešto zanimljivo reći prije nego što iskrvari. Kaže da sklapa dogovore s pljačkašima kako bi sela poštedio pljačke.”

Anar je prišao trgovcu i čučnuo pored njega. „Obilno krvariš. Daj ovamo.” Čovjek se mučio da jednom rukom zamota drugu, pa mu je pomoć dobro došla.

Zara se mrštila od bola u laktu, a usnu je nemilosrdno grizla proklinjući njegovu glupost. „Pazi, Anare. Taj zlotvor je u stanju iznenaditi.”

„Mislim da mu je trenutno važnije da zaustavi krvarenje. Zar ne?”

„Hvala”, promrmljao je.

„A sad, pričaj.”

„Mogao sam odmah sve reći i bez ovog pokolja da ova luda ženska nije počela prijetiti oružjem.”

Frknula je. „Luda ženska ti je pružila priliku da brbljaš, zato ne pametuj i pričaj!”

„Polako, Zaro.”

„Šta polako, kreten mi je umalo slomio ruku.”

„Gdje je moja porodica?”, umiješao se ranjenik.

„Ne brini, niko nije povrijeđen. Tvoji su ljudi razoružani.” Kriomice je pogledao nepomično tijelo pored njih dvojice. „Izgleda da je samo ovaj mrtav.”

Zato što sam ga ja ubila, pomislila je, sluteći njegovo okrivljivanje. I jeste zabrljala. Moglo se sve riješiti i bez ubijanja, možda i bez prosipanja krvi. Ali kako? Kako je ona mogla biti u stanju uraditi tako nešto? Ona koja zna samo za krv i ubijanje. Stiskala je šake, a napetost mišića izazivala je dodatni bol u laktu. Podnosila ga je. Prihvatala ga je kao kaznu. Ne samo za svoj posljednji neuspjeh, nego za sve, za svoje postojanje. Trebala je biti mrtva, a njena duša zarobljena u Haosu da i dalje služi Nur’kadenu, s tim što bi prvo morala pretrpjeti kaznu zbog izdaje. Anaru ne trebaju saputnici poput nje, a kamoli neko bliži.

Mentosib je ušao u sobu pa su njih dvojica ispitivali čovjeka. Ona je stajala iza držeći se za lakat i zureći u prazno, razmišljajući kako uopšte nije trebala biti tu. Okrenula se i napustila prostoriju. Na izlasku iz kuće jedan sjevernjak iz njihove grupe ju je zaustavio riječima: „Šta je to bilo? Je li neko mrtav?”

Stala je i prostrijelila ga pogledom. Njega to nije dotaklo, naizgled nije ni primijetio ništa čudno u njenom stavu pa je i dalje pomalo zabrinuto iščekivao odgovor.

„Neki grubijan.”

Sjevernjak je saosjećajno klimnuo. „Vjerujem da nisi imala izbora.”

„Nego šta nego sam imala izbora. Umjesto njega, mogla sam tamo u lokvi krvi raspolućene glave ležati umjesto njega.” Istog trena postala je svjesna svoje otresitosti pa je otpuhnula i udaljila se ne želeći uopšte biti u iskušenju da mu se izvini. Radije bi trpjela jednak bol i u drugom laktu. Naslonila se na zid kuće i čekala da ispitivanje završi. U misli su joj navirale ideje o tome kako je mogla izbjeći da ubije onog gada. I kad se uhvatila da o tome razmišlja, ukorila se govoreći da zvuči kao Anar. Ona nije on, niti će ikad biti. Njegov život nema mrlju ravnu njenoj. Ničiji život nema. I ona je živa samo zato što je on bio milosrdan, što je budala koja uvijek traži način da poštedi neprijatelje.

U navali tih divljih i razornih misli čula je nekakav smijeh. Osvrnula se pomislivši da se sjevernjaci šale, ali oni su tiho i zabrinuto mrmljali. Smijeh je dolazio iznutra, iz njene glave. Smije li se to ona sama sebi i svojoj gluposti? Ili neki drugi glas dopire do nje? Osluškivala je misli ne bi li se javio opet. Kako ga nije bilo, sjećala ga se, a njegova dubina podsjećala je na jedno biće. Na demona koji bi joj se sigurno rado smijao da je među živim. Naravno, živ je on samo ne u ovom svijetu. Sad očajava u Haosu i traži način da se vrati, baš kao i svi demoni opsjednuti ovim svijetom.

Naravno da joj se smije. Ona ga je izdala i odvela u propast, uništila mu planove i ambicije, zbog nje sad mora raditi sve ispočetka i još dodatno. Baš zbog toga, morala je pronaći snagu i njemu u inat ostati prisebna. Ne smije mu dozvoliti da uživa u njenom samouništenju. Anarov glas vratio ju je u stvarnost.

„Preživjeće. Šta je tebi s rukom?”

Drsko je okrenula glavu odbijajući da odgovori. U djeliću nastale tišine, sa zakašnjenjem je osjetila iskrenu brigu u njegovom glasu. Bilo je tu i poštovanja jer je nije dirao, znajući da će ponovo ustuknuti kao bijesna mačka. Poznavao ju je. Bolje nego iko. Pogledala ga je, a krivicu u očima nije mogla sakriti. Ili to nije primijetio ili se pretvarao ne želeći joj povrijediti ponos.

„Uvrnuo mi je ruku, ali ne vjerujem da je išta slomljeno”, odgovorila je napokon mirno.

„Boli li?” Tad ju je dodirnuo, kao da njegov dodir ima moć da je izliječi. Nije imao, ali joj je ipak prijao. Nije ublažavao bol u laktu, ali jeste neki duboko u njoj. Neki kojeg nije mogla ni opisati, ni objasniti.

„Više nego što sam spremna priznati”, tiho se nasmijala. Nasmijao se i on. „Obično uvrtanje ruke. Ne govori nikome.”

„Reći ću da si se borila s petoricom i izvukla se samo s blagim iščašenjem.”

„To može.”

„Čekaj, šta ti je to?”, zagledao joj se u lice, prstom nježno dotakao čelo iznad oka i obraz ispod. Pecnulo ju je pa se trznula. „Posjekotine. I još mirišu na čorbu.”

Frknula je potiskujući smijeh. „Mojom je glavom razbio skoro pun tanjir.”

„Dobro je kad se oko toga možemo šaliti”, rekao je s osmijehom. Stao je pored nje i prebacio joj ruku preko ramena, držeći je uz sebe.

„Šta ste saznali?”, pitala je vraćajući ozbiljan ton.

„Garavi pljačkaši izgleda traže nekakve artefakte. Kaže da je od ljudi kupovao sve na koje je mogao naići i onda ih prodavao njima. Iako je neke plaćao mnogo, pljačkaši su njemu plaćali još više. Za njih je bilo sigurnije jer nisu morali pljačkati ta sela, a on je dobro profitirao. Čim su spremni na to, mora da im ti predmeti posebno znače ili barem oni koje stvarno traže.”

„To govori da baš i ne znaju šta tačno traže.”

„Da. Što ni nama baš ne olakšava potragu, ali rekao nam je najvažniju stvar. S njima se sastajao nedaleko od jednog mosta na rijeci Modri.”

„Meni to smrdi na laž”, zaključila je jednostavno.

„Nije izgledao kao neko ko laže. Svjestan je i on da bi mogao umrijeti, a poslije tebe, mene je dočekao kao spasioca.” S osmijehom ju je prodrmao. Znala je da se radi o šali. Primijetila je kako joj čak i bol u laktu lakše pada. Njegovo prisustvo i toplina dovodili su je u stanje mira za koje je često zaboravljala da uopšte postoji. Ostalo joj je samo još da se uvjeri da to zaslužuje.

„Bio je sretan”, potrudila se da zvuči kao da se šali, iako je govorila istinu. „Bila sam ga spremna ubiti. Ponekad… Ponekad stvarno pomislim da mi previše lako dolaze te misli; da ubijanjem sve riješim.”

Čula je njegov uzdah i osjetila da stisak jača. Naslonila je glavu na njegovo rame ne mareći za onim što će joj reći; njegovo prisustvo joj je pričinjavlo utjehu.

„Nije lako. Živimo u takvom svijetu. Izgleda da je zlo posvuda. Prečesto gledamo u njega, prečesto se s njim nosimo i borimo; nije ni čudo što nas nekad neki njegovi dijelovi obuzmu.”

Sjetila se da je Urgaru za stolom rekla da je ju je pogrešno procijenio. Indirektno je za sebe rekla da je zla. I nekad, to je zvučalo tako osnažujuće. Kao da joj je zlo davalo divlju snagu čineći je nedodirljivom. Ipak, postojali su trenuci koji kao da su bili tu samo da joj pokažu da griješi u pogledu sebe.

„I? Šta sad?”, pitala je bježeći od misli.

„Vraćamo se u selo. Moraćemo već sutra krenuti prema tom mjestu i tamo potražiti neke tragove. Ne smijemo mu ostaviti prostor da upozori pljačkaše. Mentosibe! Je li sve gotovo?”

„Gotovo, prijatelju”, odgovorio je sjevernjak prilazeći im. „Idemo kući. Nemamo ovdje više šta raditi. Zaustavili smo mu krvarenje i zamotali ranu. Dobro si ga zasjekla”, dodao je s ironičnim osmijehom.

Okrenula je glavu praveći se da ne čuje.

Sjevernjak je nastavio: „Skrenuo sam mu pažnju da ne stupa u kontakt s Garavim pljačkašima. Posao će mu propasti, ali barem će biti živ. Vjeruj, da se ovo pročuje među ljudima, ko zna kako bi ko reagovao. Neko bi ga sigurno smatrao junakom, ali ima i onih koji mu ne bi oprostili taj dogovor s razbojnicima zbog kojih su pojedinci izgubili živote.”

„Naravno. Nasilnicima nije teško pronaći izgovor za nasilje. Hajdemo.”

I ona je pošla, i dalje u njegovom zagrljaju, ponovo zamišljena, ovaj put njegovim posljednjim riječima. Koliko je teško njoj bilo pronaći izgovor za nasilje? Nasiljem je uglavnom komunicirala i uglavnom joj je dobro išlo. Ali kad ne bi, javljala su se pitanja, a s njima nekakva krivica. Anar to ne bi uradio, govorila bi sebi. Međutim, ko je bio on da se s njim poredi? Zašto se on ne bi poredio s njom? I tu je morala priznati da, za razliku od njega, ona sebi više liči na zvijer nego na ljudsko biće. Njena je duša ukaljana demonskim utjecajem koji se, po svemu sudeći, nikako ne može oprati.

Hvala na čitanju. Svoje utiske možete poslati porukom na Facebook, Instagram i LinkedIn. Moju analizu i iskustvo tokom smišljanja i pisanja romana možete pratiti u videima na YouTube kanalu.