5. POGLAVLJE - Crvena strijela

Topla kupka, obilna večera i krov nad glavom; Siandra je zaboravila koliko joj te stvari znače. Selo Urgarovo se nije promijenilo od njene posljednje posjete. Dvjestotinjak ljudi živjelo je kao jedna velika porodica. Živjeli su sporo, dobre navike nisu mijenjali i radili su onoliko koliko je trebalo. Velika kuća je također bila ista, samo što je ovaj put bila skoro prazna jer se nije slavila nikakva velika pobjeda. Urgar je pristao skuhati im čaj od trava koje je donijela s kontinenta. Dok je Adrian prepričavao njihove pustolovine, njih dvoje su lagano pili topli napitak.

„Već je kasno”, primijetila je. „Zar se nisu dosad trebali vratiti?”

Urgar je mudro naborao čelo. „Jesu, ali možda se nešto zakomplikovalo. Nešto što nije nužno opasno po život. Možda saučesnik ne želi sarađivati. Možda se plaši progovoriti. Znate već kako to ide.”

„S obzirom da je Zara s njima, brzo će oni izvući riječi iz njega”, rekao je Adrian kroz smijeh.

Siandri nije bilo do šale. Zara je bila ubojita kad bi došlo do borbe, ali u svim drugim situacijama svojom je brzopletošću i žurbom mogla potpuno pokvariti plan. Nadala se da će se njih dvoje, šta god da se desilo, izvući bez posljedica i da će se uskoro vidjeti. Nije mogla prestati razmišljati o onom ludom snu. Anar joj je pomogao… Ne, nije joj pomogao. Samo se probudila i sve je bilo gotovo. Ipak, iako je bio san, uzdrmao ju je do te mjere da joj se tokom čitavog dana javljala povremena drhtavica, ali ne ona izazvana hladnoćom.

„Je li?”, Urgar ju je nešto pitao, ali nije ga čula.

„Izvini. Nešto sam se zamislila.”

„Jesi ikad čula za sjevernu ćurku?”

Namrštila se i pogledala dobro raspoloženog Adriana misleći da se radi o nekoj šali. „Ne. Postoji li to uopšte?”

„Naravno da postoji”, odgvorio je sjevernjak kroz smijeh. „Neki je zovu i sjeverna kokoš, ali povelika je pa više odgovara ćurki. Žive samo ovdje na Farasu, ali u jako malom broju i podalje od ljudi. Nedavno, kad smo se vraćali s pecanja, ugledali smo jednu. Zadnji put prije toga vidio sam je prije sigurno deset godina. Odmah sam je zapratio, ali me je primijetila i umakla. Ipak…” Gurnuo je krupnu šaku u džep. „Iza sebe je ostavila ovo.” Na sto pred Siandru stavio je peruške. „Kažu da njene peruške pomažu strijeli da leti tamo gdje strijelčevo oko gleda.”

„Zanimljivo, Urgare, što si te peruške ponudio Siandri, a ne meni, iako sam i ja strijelac. Rekao bih da smatraš da je njoj potrebna tehnička pomoć kako bi sustigla moje sposobnosti.”

Prekorila ga je pogledom. „Kakva je sad to manipulacija? Želiš me navesti da se odreknem poklona i proslijedim ga tebi? Šta to onda govori o tvojim sposobnostima?”

„Ni slučajno. Takav poklon ne bih prihvatio.”

„Zanimljivo vas je slušati kako se veselo raspravljate”, prekinuo ih je domaćin, „ali Siandri sam ostavio ovaj skromni poklon baš zato što je i ona skromna i što znam da joj znači. Ti si, s druge strane, čovjek koji više od poklona voli povod za dobru šalu.”

Adrian je prasnuo u smijeh i ustao da ga potapše po leđima. „Istina. Istina, prijatelju.”

„Hvala, Urgare”, rekla je. „Taman da se zabavim nečim dok čekamo da se oni vrate.”

Ostavila ih je da pričaju i sjela za usamljeni sto gdje je pravila novu strijelu. Peruške su imale blijedu nijansu crvene što ih je činilo upečatljivim. Posao je bio brzo gotov i baš kad je završila, vrata su se otvorila i Mentosib je na čelu družine zakoračio u široku prostoriju. Adrian i Urgar su odmah ustali; na licu starog sjevernjaka ukazao se ozbiljan izraz.

„Kako prođe?”

Njegov je sin bez riječi prišao stolu i svalio se na klupu; osmijeh na njegovom licu otkrivao je samo nagovještaj dobrih vijesti. „Priznao je sve, iako je priča malo složenija, i rekao nam gdje se sastajao s pljačkašima. To sve tek nakon što ga je Zara ozbiljno posjekla. Jedva smo mu zaustavili krvarenje.”

„Znači živ je. Onda će mu se suditi.”

„Naravno, s tim što u vidu moraš imati cijelu priču.”

Posljednji su u kuću ušli Anar i Zara. Siandra im je bila bliže pa se zagrlila prvo s njim, a potom i s njom. „Jesi dobro?”, pitala je primijetivši svježe posjekotine na njenom licu; kao da su je pogodili komadići stakla.

„Mrzim što moram priznati, ali dobro bi mi došli tvoji lijekovi. Ne nužno za ovo na licu. Povrijedila sam lakat.”

Kao i obično kad bi se morala spustiti toliko nisko da od nekog traži pomoć, Zara nije gledala toj osobi u lice. Siandra je to znala i nije joj smetalo. Svaku priliku da popravi odnos s tom djevojkom dočekivala je s osmijehom. Situacije su bile rijetke pa ju je i ova zatekla.

„Naravno. Već imam nešto pripremljeno.”

„Kako ste vas dvoje prošli u putu?”, pitao je Anar.

Kako joj je uzbuđenje poraslo Zarinim zahtjevom, tako je i propalo čim ju je podsjetio na san u ruševini. Čitav dan nešto joj je govorilo da ima neko posebno značenje. Ne samo ono zlo koje ju je željelo ubiti, nego i njegova pojava. O tome se ni slučajno nije smjelo govoriti u Zarinom društvu, a sve i da su bili sami, ne bi znala šta da mu kaže. To je samo san, iako nikad intenzivniji.

„Dobro”, odgovorila je sa zakašnjenjem. „Hladnoća nas je iscrpila, ali kao što vidiš, ništa nam ne nedostaje. Jesi ti dobro? Imaš li ti kakvih povreda?”

„Srećom ne. Zara je sav posao obavila sama.”

Siandra ju je poželjela pohvaliti, ali je druga djevojka već krenula. „Hajde, Siandra. Ovaj me bol ozbiljno nervira.”

Dok su Anar i ostali sjedili za stolom i raspravljali o sljedećim koracima, njih su se dvije udaljile za drugi sto i tu joj je Siandra čistila lice. S obizrom na to da su pripadale istoj družini, takva situacija trebala bi biti opuštena, a poslije nekoliko dana odvojenosti čak i uzbudljiva. Međutim, hvatala je sebe kako prečesto misli da je ovo možda neki znak Zarine promjene. Nije bilo nikakvog povoda za to. Bila je ona i teže ranjena pa joj Siandrina pomoć ništa nije značila. Ipak, nada je postojala. Nada da u toj djevojci postoji barem jedan dio onoga što ona cijeni i što bi njihove nesuglasice moglo konačno izbrisati, jer njihov povod nema nikakvog smisla. Ona i Anar su bili bliski, ali nikad na način kako što to Zara misli. I nije je mogla kriviti zbog toga. I njeni su roditelji pomislili isto kad im je prvi put rekla da putuje s jednjim vršnjakom. I mnogi stranci su pomislili da među njima vlada romansa. Možda bi se nakon nekog vremena njihov odnos razvio u to da se Zara nije pojavila. Čak i s tim spoznajama, opet nije sebi dovoljno vjerovala i pitala se da li negdje duboko u sebi ipak čezne za njim u nekom drugom smislu osim onog pustolovnog.

„Peče li?”, pitala je nježno natapajući rane alkoholom. Znala je da peče po tome što je naglo trzala kapcima i glasno udisala, iako se suzdržavala od komentara.

„Sigurno ne bih mogla naći nježniju ruku da to radi, tako da se neću žaliti.”

Osmjehnula se. „Priznajem da si u pravu. Šta ti je bilo s laktom?”

„Kreten kojeg smo ispitivali mi je uvrnuo ruku. Bila sam neoprezna; mogao ju je slomiti. Valjda nije, a?”

Napokon je susrela njen pogled. Zbog tih očiju je nakratko zastala s radom. Znala je o njoj sve što je trebala znati. Znala je da je odrasla u manastiru kao siroče i da je tamo nisu tretirali s ljubavlju; zatim je završila kod Nur’kadena koji ju je obučio i pretvorio u ubicu, a Anar joj je rekao da je tamo pretrpjela strašne stvari koje bi promijenile svaku djevojku. Detalje nije ni željela znati. To joj je bilo dovoljno da shvati da su je surovi uslovi oblikovali, da su je lomili i da je ona, iako je uspjela ustati, ipak duboko u sebi još uvijek polomljena. U tim divnim očima koje su zavele Anara, ali i koje bi zavele mnoge druge, ona je vidjela ožiljke na duši. Javila joj se želja, skoro kao nužda, da joj nekako pomogne. Da joj olakša. Jedino što joj je konkretno padalo na pamet je bio topal prijateljski zagrljaj, ali nosio je prevelik rizik. Nije željela srušiti te dvije-tri nove cigle koje je postavila na temelj njihovog skromnog odnosa.

„Šta je? Bolje mi reci, koliko god da je gadno. Svakako ću prije ili kasnije saznati.”

Trznula se i oborila pogled na posudu s alkoholom, blago posramljena. „Ne. Ne vjerujem. Ali provjeriću.”

Očistila joj je lice i za to vrijeme više nisu progovorile ni riječi. Tek kad su prešle na pregled lakta, razgovor se morao nastaviti.

„Vjerovatno samo iščašenje. Znam da to ne ohrabruje, pogotovo što bol može trajati danima.”

„Ima li nešto od tvoje prirodne magije da to ubrza?” Pogled joj je ponovo lutao okolo, primjetno izbjegavajući njen.

„Postoji ova mast”, izvadila je zemljanu posudicu s crnom smjesom. „Nije garancija, ali ne može ni naštetiti.”

„Samo ti to namaži.” Uzdahnula je. „Prokleti trgovac”, promrmljala je zamišljeno gledajući ustranu. Siandra je neprimjetno podigla pogled na to napeto lice. Nešto joj je govorilo da se kaje što ga nije ubila. To bi rekao svako ko je poznaje, ali ona je poželjela da je drugačije i odlučila je misliti da je tako. Zara je samo bijesna i to zbog nečega što ni sama ne razumije.

„Eto. Probaj da ne naprežeš ruku. Ako bude sreće, možda ti već sutra bude bolje.”

Klimnula je i okrznula je pogledom. „Hvala, Siandra.”

Obje su se pridružile muškarcima za stolom gdje je plan uveliko bio dogovoren. Morali su već sutra otići na mjesto sastanka trgovca s pljačkašima i započeti potragu.

„Čim pronađemo sklonište, napadamo”, Urgar je zvučao odlučno. Za njega to nije bila samo borba protiv razbojnika, nego rješavanje problema koji već mjesecima tišti sjevernjake.

„Teško mogu sakriti tragove”, naglasio je Adrian. „Toga su sigurno i oni svjesni pa tako treba očekivati zamke ili barem brojnu stražu.”

„Bićemo spremni na sve, prijatelju”, uvjeravao ga je poglavar. „Ti su gadovi zagrlizli preveliki komad.”

Nakon što se sastanak završio, otac i sin su im poželjeli laku noć, potom se zaputili u svoje sobe.

„Siandra, sigurno želiš spavati sama u sobi?”, pitao je Adrian. Anar i Zara su već krenuli, ali ih je pitanje zaustavilo. S obzirom da je došlo od njega, mora da su mislili da se radi o šali, ali ih je njen zatečen izraz lica brzo odvratio od toga i postali su istinski radoznali.

„Neki problem?”, pitao je Anar dok je ona birala riječi.

„Ma sinoć je imala neku gadnu moru. Nije mogla doći do zraka. Meni je srce stalo.”

Srce joj je počelo jače tući. Frknula je nastojeći smekšati situaciju. „Obična noćna mora. Strašna, istina, ali samo mi je trebalo zraka.”

Željela je da joj Anar povjeruje, ali on nije izgledao potpuno uvjeren u njene riječi.

Adrian ju je potapšao po ramenu. Ozbiljnost na njegovom licu joj je smetala. Zašto se ne šali onda kad joj to odgovara? „Ostavi ti blago otvorena vrata, za svaki slučaj. Ostaviću i ja da te mogu čuti.”

Nabacila je lažni osmijeh i popustila. „Dobro, ostaviću.” Svako bi dodatno opiranje samo potpalilo suvišnu sumnju i načelo pitanja na koja nije željela odgovarati. Adrian ju je još jednom potapšao i klimnuo kao da se zahvaljuje.

Kad je ušla u sobu, vrata je po dogovoru ostavila djelimično otvorena tako da je svjetlost vatre iz glavne sobe padala po podu i potom se slamala dok se uspravljala i dizala uza zid. Nije joj trebala svijeća. Svalila se na krevet u želji da odmah utone u san, ali nešto ju je držalo budnom. Još je nešto imala uraditi. Iz torbe je izvadila bodež. U mraku ga nije najbolje ni vidjela, ali više joj je značio dodir, to prisustvo koje kao da ju je činilo cijelom. Šta se dešava sa mnom? Je li ovaj predmet uklet? Trebala se posavjetovati s Urgarom. Umjesto toga, bježala je od teme i misli o njemu i na kraju se ponovo našla pred snom, sa sve jačom bojazni da će u tamo opet sresti one ognjene oči.

Skoro odmah poslije te pomisli, shvatila je da stoji i da su joj noge do koljena u snijegu. Naglo je zapuhao vjetar. Vladala je nekakva magla. Nije to bilo ono isto beskonačno bijelo okruženje, ali je neodoljivo podsjećalo na njega i ona se spremala na ono sljedeće: na ognjene oči ili duboki provokativni glas.

Javilo se nešto treće.

Nijedno od fizičkih čula je nije upozorilo, ali nekako je ipak znala da napad dolazi. Okrenula se u pravi čas i bacila se naprijed, uvježbano izbjegavajući napad. Obučena prošlim iskustvom, odmah se pridigla i požurila dalje od mjesta gdje je stvor zamahnuo drškom kose.

„Imala si sreće prošli put, Siandra”, zatutnjao je. Tijelo mu se nije naziralo. Samo oči, usta, sjene nalik rukama i u njima ogromna kosa. Pogledala je oko sebe tražeći Anara, Adriana ili čak Zaru, bilo koga poznatog, bilo koga živog prema kome bi mogla potrčati. Ovaj put, i bez da joj oči to kažu, znala je da je sama. Ne, ona nikad nije potpuno sama. Posebno ne u nevolji. Skinula je luk koji joj je nekako ostao na ramenu. Zatim je izvadila strijelu iz tobolca koji ne samo da joj je bio na ramenu nego su i sve strijele bile na broju. Čudila se i shvatila da ustvari sanja. Ta spoznaja je nije ohrabrila. Nije joj čak ni povjerovala. Sve se činilo toliko stvarnim. Prijetnja ispred nje nije se mogla ignorisati, niti joj se moglo olako pristupiti. I svjesna, i nesvjesna bila je prožeta strahom i u njoj se javio nagon za pobunom, kao posljednji pokušaj očajnice koja ne želi umrijeti na koljenima.

Namjestila je strijelu na tetivu i krajičkom okra primijetila crvenkaste peruške. U tome je vidjela nešto važno, nešto značajno pa je ostala pri namjeri, držeći fokus na čudovišnom licu iz kojeg je dopirao zvuk smijeha, nalik na kamenje što se kotrlja niz padinu.

„Probaj, kad već toliko želiš. Ali ništa ti neće pomoći.”

Podigao je kosu i strmoglavio se na nju. Distanca nije bila velika, za razliku od njegove brzine. Zato je odmah otpustila strijelu i ona je uz vibraciju tetive poletjela prema cilju. Nije se čulo kad ga je pogodila, nije se vidjela nikakva posljedica; stvor je i dalje jurišao na nju, a njoj je ponestalo vremena. Vidjela je kako oštrica blješti, a zatim ju je nešto bacilo visoko u zrak. Okretala se. Primijetila je nešto čudno, toliko čudno da to nije mogla objasniti - nije imala tijelo. Posvuda oko nje krv u kapljicama i mlazovima različitih oblika. Učinilo joj se da negdje između tog crvenog haosa vidi tijelo bez glave kako se također vrti u zraku. Pomisao da je to ona ostavila ju je bez daha i vratila u stvarnost.

Otvorila je oči i ponovo kao prošli put zatekla se bez daha. Poučena iskustvom, uspjela se smiriti bez ičije pomoći. Nadala se da nije proizvela previše buke i da je Adrian već zaspao. Pridigla se i disala duboko želeći se potpuno umiriti. Dva puta isti san ne može biti slučajnost. Zavirila je u torbu i ugledala bodež. Iako u sobi nije bilo nikakvog izvora svjetla, ipak joj se učinilo da je na trenutak bljesnuo, a taj bljesak činio se kao ruganje.

„Sve je to zbog tebe”, prošaptala je i odjednom shvatila da je umorna i pospana; nije mogla razmišljati, ni objašnjavati razloge optužbe. Plašila se opet leći i zaspati. Nije željela opet trpjeti isti strah, nije željela opet svjedočiti vlastitoj smrti. Pažnju je zaustavila na tobolcu sa strijelama pored kreveta. Nešto joj je držalo pažnju na njemu pa je popustila radoznalosti i uzela ga da provjeri. U mraku se slabo šta vidjelo, ali bijele peruške ipak jesu. I tu je primijetila da nijedna ne odudara. Ustala je i prišla vratima na svjetlost izvana.

Strijele s crvenkastim peruškama nije bilo!

Zagledala se u prazno, ispunjena užasom i strahom. Sve je san… To je samo san… Noćna mora, govorila je sebi, iako je poslije svake riječi postajala sve svjesnija da griješi. Na trenutak joj se zavrtjelo. Odustnog duha, vratila se do kreveta i svalila se. Naglo olakšanje mamilo ju je da tu i ostane. Ali nije željela. Kapci su joj se sklapali, a ona ih je teškom mukom nastojala držati otvorenim. Na kraju je izgubila i tu bitku.

Hvala na čitanju. Svoje utiske možete poslati porukom na Facebook, Instagram i LinkedIn. Moju analizu i iskustvo tokom smišljanja i pisanja romana možete pratiti u videima na YouTube kanalu.

> SLJEDEĆE POGLAVLJE.