I

Iako samo selo, Urgarovo je bilo bučno. Ljudi su stalno nešto radili, stalno se kretali, pričali i doprinosili tome da mala zajednica funkcioniše. Svi njihovi napori bili su usmjereni upravo ka tome. I dok su prilikom svega toga nju ignorisali, prijalo joj je i podržavala ih je. Ogrnuta debelim ogrtačem, tamne kose svezane u neurednu punđu, Zara je sjedila na klupi ispred Velike kuće s turpijom i oštricama u rukama. Svaki izdah pretvarao joj se u paru, a sunce je povremeno stidljivo provirivalo iza oblaka; nikakvog efekta nije bilo. Hladnoća je bila sveprisutna, a nju je nerviralo što su ostali toliko spori u pripremi.

Vrata su se otvorila i krajičkom oka je uhvatila Adriana kako izlazi. Imao je mač za pasom, luk i tobolac na leđima. Baš kao i svi članovi njihove male družine, nosio je debelu kožnu opremu, ali s metalnim zaštitama na čizmama, ramenima i podlakticama. Borba se prije svega trebala izbjeći, a ako bi do nje došlo, željeli su biti gipki i hitri.

„Čemu oštrenje? Nisi ih imala kad istupiti”, prokomentarisao je njenu aktivnost i pridružio joj se na klupi.

„To se zove dosada.”

„Imam ja nešto bolje za liječenje dosade.” Ponudio joj je nešto u vrećici. Blago se nagela da vidi šta je unutra; ličilo je na nekakve osušene listove i mirisalo je prodorno, ostavljajući dojam da pročepljuje nos i čitave disajne puteve. „Siandra kaže da žvakanje ovog lišća pomaže da se održi zdravlje i higijena usta. Ja sigurno znam da poslije žvakanja iz usta za promjenu miriše”, cerekao se govoreći.

Spoznaja da je to Siandrin proizvod natjerala ju je da oklijeva, ali prednosti su je privlačile. I sama je znala za neke trave koje su imale sličan efekat, tome je podučila i Anara, ali to što joj je on nudio nikad nije vidjela, ni probala. Na kraju je prešla preko vlastite tvrdoglavosti i uzela nekoliko listova među prste. Oprezno ih je stavila u usta i odmah osjetila hladnoću koja je na čudan način prijala. Žvakala je nekako, dok se osušeno lišće mrvilo i lijepilo po jeziku i zubima. Na čudan način podsjećalo ju je na žvakanje pijeska, ali okus i svježina podsticali su je da nastavi.

„Jede li se ovo?”, pitala je s blagom grimasom.

Adrian je ispljunuo sadržaj pokazujući joj šta da radi. „Ne bih da rizikujem gušenje. Vidiš efekta…” Huknuo je u nju pa se instinktivno povukla, ali miris je bio i više nego prijatan.

Skupila je sadržaj u ustima i pljunula u snijeg. „Siandra zna s travama.”

„Kako lakat?”

Baš je bila zaboravila na to mrsko iskustvo. „Još boli. Nažalost, nema trave koja bi to riješila.”

„Riješiće vrijeme. Baš kao i sve. Samo treba strpljenja.”

Nacerila se. „Naravno. Samo, ti znaš da ja strpljenja nemam.”

„Nauči se da ga imaš. Služiće ti.”

Okrenula se i pogledala ga ispod oka. „Pričaš kao da si dvostruko stariji.”

„Nisam toliko, ali stariji jesam. Meni još malo pa trideset. Vas troje ste vršnjaci, je li tako? Kakva slučajnost. Tek sazreli.”

„Sazreli smo mi davno. Iskreno, ti izgledaš najmanje zrelo.”

Osmjehnuo se i slegnuo ramenima, ne shvatajući to kao problem. „Od jednog sam čovjeka čuo da je prisustvo osmijeha mjera duševnog zdravlja. A od drugog sam čuo da dobro duševno zdravlje često znači i dobro tjelesno. Prema tome… Samo se trudim biti zdrav, a možda nešto od toga pređe i na moje prijatelje.”

Njegova prva rečenica bila je dovoljna da je baci u razmišljanje. Gdje je njen osmijeh? Kad se zadnji put iskreno i od srca, iz dubine duše nasmijala? Onda kad je bila sama s Anarom. Tad se smijala i stvarima koje nisu smiješne i imalo je smisla. Izgleda da kad god izađe među ljude ili, bolje rečeno, kad god nije sama s njim, vraća na sebe onaj tvrdi štit koji iza sebe ostavlja sve što je blago.

Čula je nekakav smijeh i pažnju skrenula na djecu koja su se igrala s druge strane sela. Smijala su se neka dva dječaka i iako je na prvu taj smijeh zvučao kao nevinost, dobrota i sreća koju je ona doživljavala samo na momente i to zahvaljujući drugoj osobi, prisustvo djevojčice s uplašenim licem dalo joj je drugu perspektivu. Ti dječaci se nisu radovali ničemu dobrom, radovali su se ismijavanju te djevojčice. Jedan od njih ju je gurnuo pa je pala u nešto dublji snijeg koji ju je zgrabio i sprječavao da ustane. To je izazvalo novi talas smijeha.

„Neka čudna dječija igra”, promrmljao je Adrian.

Njoj su pred očima sijevnule slike iz manastira. Druge djevojčice, više i krupnije od nje kako je šamaraju, štipaju, guraju u kuhinji tako da nešto razbije, prospe ili uprlja, poslije čega je slijedila gruba kazna. U toj je djevojčici na trenutak vidjela sebe; onu bespomoćnu Zaru koja nije znala kako se odbraniti i u kojoj je ključao bijes više zbog te nesposobnosti, nego zbog samog čina nasilja.

Ustala je. „Nije to igra, Adriane.” Ostavila je turpiju i oštrice pa se zaputila prema grupici. On ju je pokušao zaustaviti riječima, ali toliko je bila fokusirana na prizor ispred sebe da mu nije registrovala glas. Dječaci je nisu primjećivali pa je uzviknula: „Hej!”

Okrenuli su se. Jedan je shvatio da je uhvaćen u nedjelu; drugi je nabacio drsku grimasu postavljajući ruke na bokove. „Šta je?”, uzvratio joj je.

„Šta je zanimljivo u maltretiranju drugih?”

Dječak se namrštio kao da nije razumio riječ. Slegnuo je ramenima. „Sve. I šta tebe briga? Nisi mi ti mama.”

Nije imala više strpljenja; zgrabila ga je za okovratnik bunde i primakla sebi. Drskost je nestala. Iskolačio je oči zureći u nju, nijemo moleći da ga ne povrijedi.

„Baš zato što ti nisam mama mogla bih ti uraditi nešto što nećeš zaboraviti do kraja života. Ostavi drugu djecu na miru! Nešto mi govori da ova djevojčica nije tvoja jedina žrtva. Svađate se, a živjećete zajedno do kraja života na ovom mjestu. Imaj to na umu. Sad, bježi!” Grubo ga je gurnula pa je pobjegao s prijateljem, spotičući se i okrećući se da se uvjeri da nije krenula za njim. Za to vrijeme, djevojčica se nekako izvukla iz snijega. Zari je uputila kratak i nečitljiv pogled, a potom i sama pobjegla.

Frknula je. Ne samo da je nastupom uplašila nasilnike, uplašila je i žrtvu. Okrenula se i vratila nazad na klupu gdje ju je Adrian mirno čekao i dalje žvaćući osušeno lišće. „Zabrinuo sam se da će mali završiti okačen na kakvoj kuki.”

„Nisam se trebala ni miješati. Glupa derišta. Ne zna se koji su gori; oni što su slabi ili oni što se na njima iživljavaju.”

„Ne može svako biti jak, Zaro.”

„Ne može”, protiv volje je priznala. „Ali ja to ne mogu podnijeti.”

Osjećala je njegov pogled i znala je da se sprema nešto reći. Nešto što ona ne želi čuti. Bila je radoznala i čekala je.

„Jednom ćeš morati. Onda kad i sama budeš imala djecu.”

Polako se okrenula prema njemu; bio je ozbiljan. Odakle ta tema? Odakle mu ta ideja?

„Svoju djecu?”

„Svoju. Ako planiraš ostati s Anarom… On će jednog dana postati kralj, a kraljevi prirodno žele nasljednike.”

Zagledala se u utabani snijeg ispred sebe i utonula u misli. To bi isto tako značilo da će ona postati kraljica. Kraljica?! Nije ona nikakva kraljica, niti to zaslužuje. Ne bi ni željela. To je značilo da će sve ono između nje i njega morati prestati… Onog trenutka kad on naslijedi svog oca. Siandra bi mu više pristajala. Jeste i ona pustolovka, ali je barem iz ugledne bibliotekarske porodice. Ona porodicu nije ni imala. Svoju je prošlost zaboravila pod slojem trauma i divlje mržnje prema svima oko sebe. Čemu uživati u nečemu što će proći? Zašto odmah ne ode i ne olakša i sebi i njemu? Srce joj je već počelo jače tući; pomisao je zvučala strašno, isto tako i neizbježno. Moraće opet biti sama. Moraće biti dalje od ljudi, onako kako je već dugo u sebi osjećala da treba. Anar je bio anomalija i na kraju se ispostavilo da ni ta anomalija ne može trajati dugo. Tačnije, ploča se u svakom trenutku može okrenuti.

„Ne slušaš ti mene”, čula ga je da je rekao i tad se trznula.

„Nešto sam se zamislila.”

Zvuk otvaranja vrata i pojava Anara, Siandre, Mentosiba, Urgara i nekoliko sjevernjaka izbrisala je sve njene misli. Došlo je vrijeme za akciju, vrijeme kad se osjećala istinski živom.

II

Rijeka Modra se u širinu prostirala skoro dvadeset koraka. Rijetko kad je bila potpuno odleđena, a isto tako rijetko kad potpuno zaleđena. Kad su stigli do nje, led s obje obale ju je suzio na svega pet koraka, ali Urgar je upozorio goste da je sloj po pravilu prilično tanak i nesiguran. Upravo zbog toga i jesu izgradili kameni most. Prekrili su ga nanosi snijega toliko da se njegov oblik pretvorio u oblu masu s utabanim snijegom po sredini gdje su se osim traga čizama nazirali i tragovi točkova.

Zahvaljujući odsustvu vjetra tišina na tom mjestu djelovala je toliko umirujuće da se Zari nije ni išlo dalje. Potajno je žudjela za odmorom u samoći, ispod nekog drveta odakle bi posmatrala borbu sunca s oblacima, visoku stijenu i beskonačne redove jela i borova posvuda s druge strane rijeke. Glasovi saputnika remetili su taj spokoj i podsjećali je gdje su krenuli.

„Rekao je nedaleko od mosta”, Mentosib ih je podsjetio na trgovčeve riječi.

„Raširimo se i potražimo tragove”, naredio je Urgar. „Utaban je samo put, sve ostalo je moralo sačuvati tragove kretanja.”

Bacila je pogled na Siandru očekujući da ona preuzme glavnu riječ. Iako nije bila stručnjak za snježne uslove, dobro se snalazila u prirodi i prepoznavala tragove nečijeg prisustva u detaljima koji Zari nisu bili ni na kraj pameti. Ovaj put, djevojka pepeljaste kose u repu djelovala je izmoreno i odsutno. Nešto joj se drugo motalo po mislima i to nešto nije bilo dobro. Možda je samo loše spavala pa je čekala da je Anar ohrabri. Obična ideja pretvorila se u otrov koji joj se ubrzano širio tijelom; kao posljedica javljao se bijes i ubrzavao joj disanje. Jedan grub dodir vratio ju je u stvarnost pa se trznula kao iz noćne more.

„Šta je bilo?”, pitao je Anar.

Okrenula je glavu. „Ništa.”

„Vas dvije ste čudne od jutros. Mora da niste dobro spavale.”

Prostrijelila ga je pogledom misleći da se šali. Njegova ozbiljnost je riječi učinila još gorim. Tražila je način da mu uzvrati, nešto uvredljivo, nešto grubo, ali nikako da nađe. Na kraju ju je potapšao po ramenu i produžio za Adrianom i ostalim. Dok se ona kajala i krivila što mu nije imala šta odgovoriti, povorka je prošla i ona je pošla za njima ne razmišljajući o pljačkašima i njihovom skloništu. Čula je kako muškarci ispred određuju zadatke. Urgaru je bila sumnjiva nekakva utabana staza što je vodila uzvodno prateći rijeku.

„Ovdje nema nikakvog puta, ali mislim da trag vodi do jedne napuštene kolibe. Zaro, Siandra, vi možete sa mnom.”

Krenula je, ali se držala korak iza. Siandra se naizgled malo trznula pa je pričala s Urgarom, davala ideje skrećući im pažnju na stijenu što se uzdizala iznad jela i borova, nekih stotinjak koraka od rijeke.

„Da, moguće da postoje pećine, ali složićeš se sa mnom, prije svega moramo naći trag. Nemoguće je sakriti korake u snijegu, a svoje sklonište neće izgraditi na mjestu do kojeg vodi poznata i utabana staza.”

Zašto onda pratimo ovaj glupi put? Frustraciju je zadržala u sebi. Urgar je nekoliko puta gledao iza, vjerovatno se pitajući zbog čega je tiha, a ona se pretvarala da ga ne primjećuje i da je zauzeta razgledanjem okoline, tražeći nešto sumnjivo.

Stari sjevernjak je bio u pravu; trag je vodio do napuštene kolibe ispred koje je snijeg bio ugažen, ostali su čak i tragovi vatre na čistini ispred.

„Neko je ovdje boravio…”, oglasila se Siandra čučnuvši pored pepela, gledajući okolo. „I to nedavno.”

„Juče, prekjuče?”, želio je precizniju informaciju.

„Rekla bih u ono vrijeme kad smo i mi stigli. Pogledaj ove tragove. Jedva da su zatrpani. Je li bilo padavina u danima neposredno pred naš dolazak?”

Odmahnuo je glavom. „Samo povremeni nanosi. Ništa značajno.”

Dok su njih dvoje analizirali tragove oko ostataka vatre, Zara je zakoračila u kolibu. Prozori su bili davno razvaljeni i kroz te otvore unutra je dospjelo i nešto snijega što je stvorilo tanak prekrivač po trulim podnim daskama. Kroz pukotine između daski rasle su biljke, na jednom mjestu probilo se čak i mlado stablo, pozicionirano tako da hvata svjetlost kroz prozor. Na tankom sloju snijega nazirali su se neprirodni oblici nalik na tragove čizama, ali nije bila sigurna. Kroz prozor na strani suprotno od vrata unutra su se gurale grane s borovim iglicama. Jedna otkinuta grančica ležala je na podu. U prvi mah nije ni bila svjesna šta je toliko interesantno u tome. Zatim je primijetila još jednu slomljenu grančicu kako visi s grane. Taj prizor izgledao joj je kao posljedica nečijeg kretanja. Prišla je i pokušala vidjeti kroz guste grane. Pomakla ih je da bi vidjela bolje i shvatila da tačno iza kolibe raste veliki broj mladih jela, tijesno zbijenih jedna uz drugu. Ipak, ono što joj je zaustavilo pažnju i ubrzalo ritam srca, bio je utaban snijeg ispod prozora s vanjske strane. Ne samo to, odatle je vodila prtina dublje u taj gusti šumarak.

„Ima li šta?”, Urgarov glas ju je trznuo, skoro pa uplašio.

„Odavde vodi neki put.”

Sjevernjak se u dva koraka našao pored prozora, gurnuo glavu kroz bodljivake grane i zadovoljno zarežao. „Lukavi gadovi. Idemo napolje.”

Obišli su kolibu koju je s te strane šumarak prijetio da proguta. Siandra je dugim nožem odsjekla nekoliko grana pa su tako stigli do prtine duž koje je šumarak bio očišćen.

„Ovo mora biti to”, promrmljao je. „Ne znamo koliko je put dug. Možda ima i nekih zamki.”

„Pusti meni”, javila se Siandra. „Ti otiđi po ostale.”

Samo je na trenutak razmatrao njen prijedlog. „Nemojte daleko, vas dvije. Vjerujem tvojim očima, Siandra, ali ovakve ološe ne smiješ podcijeniti.”

Kad je otišao, ostale su same u tišini. Siandra je oprezno gledala naprijed ne bi li uočila nešto sumnjivo. Zara je samo priželjkivala da se Urgar što prije vrati kako ne bi morale započeti nikakav razgovor. Siandra kao da joj je čitala misli i željela prkositi.

„Šta ti misliš?”, pitala je gledajući prtinu.

„Mislim da ne trebamo koračati tom stazom, koliko god bilo teško probijati se pored.”

„I ja bih radije tako postupila.”

Momci su ubrzo stigli pa neugodna tišina nije potrajala. Staza koja vodi do ili od prozora napuštene kolibe, kroz gusti šumarak i nisko granje izgledala je sumnjivo na prvi pogled. Siandrin je prijedlog prihvaćen i grupa od njih jedanaest se raširila i pratila je. Tlo se polako uzdizalo prema stijeni, čineći sve izvjesnijim to da razbojnici imaju sklonište u nekakvoj pećini. Dok su se penjali sve većim nagibom nisu progovarali ni riječi; samo pokoji uzdah kad bi im noga propala u neočekivano dubok snijeg, kad bi proklizala ili kad bi ih grana ošinula po licu.

Zaru su ranice na licu pekle; posebno dvije najveća - jedna iznad lijevog oka, druga ispod. Lakat je nije bolio sve dok je izbjegavala maksimalno istezanje ruke. Iako je znala da bol neće nestati u toku dana, uporno je provjeravala je li tu, potom se kriveći što na taj način stanje čini još gorim.

Urgar je s čela te grupe podigao ruku da ih zaustavi. Prstom je pokazao naprijed dok su se oni skupljali iza njega. „Ovdje se počinju dizati stijene. Tragovi vode onim prirodnim putem. Pećina ili neko proširenje je sigurno blizu, ne smijemo previše razgovarati. Sad je vrijeme da se odlučimo šta ćemo raditi.”

Sve ih pobiti, u njoj se javio glas. Kao da nije bio njen, ali tuđi ne bi mogla objasniti.

„Imamo šest lukova”, rekao je Adrian. „Dovoljno da ih iznenadimo. Vjerujem da cijene vlastite živote i da neće pružati otpor ako prvi dignemo oružje.”

„Nadam se. Kukavice su to. To možemo ukoliko ih iznenadimo i prostor to dozvoli, ali šta ako oni iznenade nas?”

„To se ne smije desiti”, rekao je Anar, odlučno i zapovjednički.

„U tom bi slučaju slijedila improvizacija”, dodao je Adrian. „Ne kažem da ne bismo na kraju izašli kao pobjednici, ali bilo bi gadno, pogotovo ako imaju strijelce.”

„Krećemo se tiho i sporo”, Anar je nastavio. ”Siandra i najbolji izviđač među vama neka idu prvi da paze na zamke. Mi ćemo biti odmah iza.”

„Zar ćemo pustiti djevojku da ide prva?”, čudio se Mentosib.

„Ne, naravno”, Urgar se oglasio. „Ja idem prvi, djevojka ide odmah iza mene.”

„Nema potrebe”, javila se i ona. „Navikla sam da mi život ovisi o oštrini vida.”

Urgar je odlučno odmahnuo glavom. „Pusti to. Nećeš umrijeti zbog glupe zamke.”

„Neće niko umrijeti”, Adrianov glas je bio na granici uzbune zbog čega su ga saputnici prekorili pogledom. „Krećemo se polako i oprezno. Mjerimo svaki korak. Ako su pljačkaši stvarno ovdje i ako je ovo jedini put do njihovog skloništa, nemamo gdje žuriti, srešćemo se prije ili kasnije.”

Na kraju je bilo po Urgarovom; išao je prvi, a Siandra pola koraka iza njega. Zari se stalno javljala dosadna misao, zlobno nadanje da ipak upadnu u nekakvu zamku i da Siandra strada. Krivila se zbog toga, skretala misli na druge stvari, ali uporna misao se vraćala i budila joj frustraciju. Sve strmiji i opasniji teren zahtijevao je oprez što ju je tjeralo da se fokusira na kretanje umjesto na misli. Penjali su se postepeno, drveća su polako ostajala iza njih, a po utabanoj stazi čizme su se redovno klizale vraćajući ih pola koraka nazad. Na pojedinim mjestima staza bi prolazila pored prave litice duboke desetak koraka. Pad bi značio smrt. Postajalo je sve jasnije da pored takvog prirodnog štita nema potrebe za zamkama.

Adrian je ispustio zvuk nastojeći imitirati nekakvu pticu. To je zaustavilo grupu, a on im je pokazivao na nešto na nebu. Momci su razmjenjivali zbunjene poglede. Kroz oblake nalik na visoku maglu naziralo se blještavo plavilo neba. Zara je postavila dlan iznad čela i bolje se zagledala dok su ostali šapatom razmjenjivali nerazgovijetne komentare. Učinilo joj se da vidi nekakvo kretanje koje nisu oblaci - kretanje koje liči na dim. Njenu je misao potvrdila Siandra iznoseći svoj zaključak naglas.

Nastavili su se penjati i ubrzo se pred njima našlo proširenje; Zara je to čula od momaka ispred nje. Međutim, na tom proširenju pljačkaši su sjedili uz vatru. Naravno, prva straža. Radoznalost i želja da učestvuje u realizaciji plana izazivali su joj svrab duboko u duši. Najradije bi se progurala pored svih njih i došla u prvi red; dotad bi pljačkaši vjerovatno postali svjesni da imaju uljeze i započelo bi klanje. Stojeći na uskom dijelu staze, posljednja u redu, preko svih tih muškaraca nije vidjela gdje je Anar, a zahvaljujući skretanju iza stjenovitog zida, nije vidjela ni gdje to proširenje počinje.

Odjednom se čulo komešanje; momci ispred nje su počeli mrmljati i gurati se naprijed. Čula je i jasne glasove: Ne mrdajte! Ne želite strijelu među oči! Ostanite tu gdje jeste! Stiskala je šake s dvostrukim oštricama spremna da posiječe neprijatelja ukoliko bi izronio iz litice ispred. Kolona se počela pomicati i vrlo brzo i ona je izašla na čistinu. Trojica pljačkaša u crnim bundama i ogrtačima već su se predala. Sjevernjaci su ih vezali jedne za druge u sjedećem položaju, a potom je krenulo ispitivanje. Srećom po obje strane, pljačkaši su bili uplašeni pa su sarađivali. Ona nije otpisala mogućnost prevare, ali to nisu mogli nikako potvrditi. Po njihovoj priči, staza je vodila još uz stijenu do uspravne pukotine koja predstavlja ulaz u pećinu. Rekli su da zamki nema, ali da postoje instrumenti koji proizvode dovoljno buke da upozore na uljeze. Zaru je najviše zanimao broj pljačkaša i nestrpljivo je čekala prostor da postavi pitanje, ali ju je Urgar preduhitrio. Četrnaest momaka uz Bradataluinata. Nije moglo bolje. Jesu bili brojniji, ali faktor iznenađenja tu bi prednost brzo eliminisao.

Pljačkaše su ostavili iza, te nastavili put. Momci su strahovali da im je to ipak greška i da ona trojica imaju način da upozore ostatak grupe, ali ih je Urgar jednostavno ušutio skrećući pažnju na to da ne smiju biti primijećeni. Prateći krivudavu i klizavu stazu, oprezno koračajući iznad sve češćih i strmijih litica uz sve češće negodovanje ipak su stigli do pukotine. Staza je vodila dalje u visinu, ali nije bila utabana. Kroz pukotinu je dopirao čudan miris koji ju je na neobjašnjiv način podsjećao na prisustvo ljudi. Prva je u pećinu zakoračila Siandra s već pripremljenom bakljom. Za njom su pošli ostali, a Urgar je imao najviše poteškoća da se provuče. Prostor je bio mračan, bez baklje bi se bilo nemoguće snaći. Ipak, morali su paziti da ih njen sjaj ne oda. Naišli su i na viseće metalne štapove koje su izbjegavali kao sam plamen; nisu ni željeli provjeravati koliko glasan i prodoran zvuk proizvode u tim skučenim prirodnim hodnicima. Djelovalo je da unutra vlada mnogo prijatnija temperatura; Zara je pomislila da će se ubrzo početi znojiti. Pod nogama nije bilo snijega, samo ravni kamen i kamenčići na koje su morali paziti da ih ne odaju zvukom.

Koračali su u koloni po jedno. Siandra je išla prva noseći baklju, a kad ju je naglo ugasila, Zara je primijetila da se po grubim zidovima ispred njih nazire svjetlo vatre iznutra. Kako svjetlo ni u jednom trenutku nije postajalo naročito jako pretpostavila je da se nalazi negdje iza ugla. Ono što im je više značilo bili su glasovi. Postajali su sve jasniji. Miješale su se šaljive psovke i smijanje. Neko je spominjao ukusnu hranu. Potom ponovo neka šala na račun hrane. Kolona se počela došaptavati, do Zare je došla informacija da se iza oštrog skretanja nalazi velika i nešto niža prirodna prostorija do koje vode drvene stepenice. Postoji i nekoliko prirodnih stubova, kao i gomila buradi i nekakve robe koja razbojnicima može poslužiti kao zaklon, a usput otežati kretanje u otvorenoj borbi.

„A drugi izlazi?”, pitala je najbližeg sjevernjaka na šta je on samo slegnuo ramenima. Bilo je teško komunicirati toliko blizu neprijatelju. Ipak, do nje je došla informacija da će strijelci istrčati na drvenu platformu da zaprijete neopreznim domaćinima. Ako taj prijedlog nije dao Anar, onda ga je sigurno otvoreno podržao. To je zvučalo kao on. Ona bi naredila strijelcima da gađaju. Ako već imaju šest lukova, to je šest eliminisanih pljačkaša - oko pola grupe. Ostale bi riješili bez mnogo truda, a vjerovatno bi se i predali. Bez riječi se počela polako provlačiti naprijed; Anar, Adrian i Siandra čučali su skoro na samom ulazu. Nekad je tu bio nekakav paravan, ali od njega je ostao samo otrcani vrh što je mirno visio. Kako je prostorija ispred bila ispod njihovog nivoa, nije vidjela nikakve kretnje, ali je primijetila da visoke sjene plešu po zidovima.

Strijelci su bili spremni, među njima Siandra i Adrian. Urgar je dao konačno odobrenje. Strijelci su razmijenili posljednje poglede pred akciju. Zara je osjetila ruku na koljenu. Zatim je susrela Anarov pogled.

„Ostani blizu”, rekao joj je.

Ona je jedva primjetno klimnula dok joj je krv ključala. Došlo joj je da gurne najbližeg strijelca da napokon krene i prekine tu skoro pa bolnu neizvjesnost. I tad su istrčali iz zaklona. Ne mrdaj! Ne miči se! Uzvici su se miješali.

„Ne igrajte se životom, možete se spasiti!”, prepoznala je Adrianov glas, nešto jači od bubnja vlastitog srca. Raširenim očima poput mačke u lovu gledala je Siandru kako drži zategnut luk i vrh strijele uperen u nekog dole. Čula je i mrmljanje odozdo. Pljačkaši su bili zbunjeni, iznenađeni, neki i uplašeni.

Neko od strijelaca je povikao: Hej! Ne! I tad je sve počelo. Siandra je ispalila strijelu. Za njom i ostali. Čuli su se bolni uzdasi, a potom su se strijele počele odbijati od plafon prirodnog tunela iznad njih. Jedna je pala tačno pred nju i dok ju je posmatrala, Anar i sjevernjaci su već potrčali u osvijetljenu prostoriju. Pustila ih je da uđu prvi. Potom je opreznim, ali ubrzanim korakom krenula za njima. Stepenice su vodile do samog tla, ali uz dvije strane zida postojale su platforme s krevetima do kojih su vodile ljestve. Tamo su neki pljačkaši uhvaćeni tokom odmora ili možda sna. Bitka se vodila posvuda. Mačevi su se sudarali, jaukalo se i urlalo na sve strane. Baklje i logorska vatra su osvjetljavali prostor, ali pojavilo se toliko figura da su njihove sjene divlje plesale i ometale vidljivost.

Anara je prirodno držala na oku i kad se uhvatio u koštac s jednim mačevaocom, znala je da tu treba udariti. Privukla mu se sleđa i vidjevši da nema nikakvog metalnog oklopa, zarila mu oštrice pod pazuh dok je mač držao iznad glave. Anar ga je potom posjekao pa je pljačkaš pao između njih. Anaru je tad okrenula leđa; makar jedan trenutak nije morala paziti na tu stranu. Na drugoj je vidjela Urgara kako zabija sjekiru nesretniku duboko u rame. Istog se trena čuo jeziv urlik, ali nije bila sigurna dolazi li od te žrtve. Njemu iza leđa, Adrian je već odbacio luk i mačem je parirao borcu u crnom. Zara mu se u dva koraka našla iza leđa; jedan zamah i posjekla ga je po nogama. Uz urlik je nemoćno pao na koljena. Adrian ga je udario drškom po licu i oborio na tlo.

I njemu je okrenula leđa, primjenjujući identičan pristup, ali ishod je bio drugačiji. Tik ispred nje ukazalo se ogromno tijelo nekog bradonje koji je vodoravno zamahnuo sjekirom. Sagnula se i oštrica joj je fijuknula iznad glave. Stajala je na nečemu klizavom, vjerovatno u lokvi nečije krvi i kad je pokušala skočiti ustranu, okliznula se i jedva zadržala ravnotežu. Nalazila se dovoljno blizu da mu oštrice zarije gdje god poželi, ali izgubila je na vremenu i on je vraćao zamah u drugu stranu. Stigla je podići oštrice okrećući stisnute šake prema sebi. Uspjela je uspješno blokirati, ali ju je udar bacio nazad. Pala je i stisnula zube od naglog bola u povrijeđenom laktu. Bradonja je podigao sjekiru iznad glave, ali umjesto zamaha, morao ju je spustiti i odbraniti se od Anarovog mača. Zara nije gubila ni tren; ustala je i zamahnula jednom, pa drugom oštricom, oba puta gađajući stomak. Zarezala je po nečemu, ali to nije bilo meso. Nije bio ni metal, a sudeći i po tome što je bradonja ostao na nogama, bio je nepovrijeđen.

Vješto je sjekirom sklonio Anarov mač, potom ga drškom udario u stomak. Zara mu je zaokupila pažnju pokušavajući ga ubosti. Uspjela je i osjetila je da je dokučila meso, iako nedovoljno duboko s obzirom da je i dalje bio na nogama. Ponovo mu je bila preblizu da bi je povrijedio oštricom pa ju je zgrabio za okovratnik i s lakoćom bacio na Anara. Kad se brzo pridigla u čučanj, umjesto bradonje iznad nje su bitku vodili njen dragi i neki nesretnik kome je vrlo brzo bio prerezan grkljan.

Čula je kako neki mole, kako govore da prestanu, da se predaju i da ne žele umrijeti. Platformu s njene desne strane je obuzeo plamen. Prostor je odjednom toliko svijetlio da je saborcima koji su stajali u većem broju na licu vidjela kapljice znoja i krvi. I dalje se negdje trčalo, negdje se žurilo. Ona je blago savijena u koljenima divlje skakala mačijim pogledom posvuda okolo tražeći nekog ko ne izgleda kao sjevernjak i ko nosi crnu odjeću. Nije ih bilo pa je postajalo sve izvjesnije da je borba gotova, ali žestina u njoj nije jenjavala.

Dim je počeo ujedati oči, sve se teže disalo, a bilo je i jasno da nemaju ni vremena, ni prostora da gase požar. Urgar je zato naredio svima da izađu napolje. Zara se držala Anara. Sjevernjaci su ispred njih vodili nekoliko zarobljenika kojim nije trebao dodatni podstrek da napuste zagušljivu pećinu. Dim joj je sve više otežavao disanje, a činilo se da tunelima nema kraja. Počela je kašljati i tad su je Anarove ruke stegnule uz njega. Navukli su komade odjeće preko lica i nastavili dalje uz glasno odzvanjanje metalnih šipki što su visile s plafona.

Kad su se konačno našli na svježem zraku, pali su na koljena i kašljem izbacivali prljavštinu iz sebe. Kroz pukotinu se provlačio mršav dim, ali na to više niko nije obraćao pažnju. Urgar je psovao jer su tri sjevernjaka ostala unutra.

„Moram se vratiti”, režao je, a jedino je Mentosib imao hrabrosti stati ispred njega.

„Nema smisla, stari. Samo ćeš se ugušiti zajedno s njima.”

Stari sjevernjak ga je probadao pogledom, ali ne zbog njegovog prkosa, nego zbog velike vjerovatnoće da govori istinu, a s njom se nije mogao pomiriti.

„U pravu je”, umiješao se Anar. „Vidio sam da je jedan posječen. Druga dvojica su također vrlo vjerovatno stradala u borbi.”

Neki sjevernjaci su to potvrdili govoreći da su vidjeli kako su im prijatelji ranjeni. Urgar kao da nikom nije vjerovao ili jeste, samo je želio da je drugačije. Zbog njegovog bijesa, trojica zarobljenika su zaradila nekoliko žestokih udaraca; bijes se negdje morao istresti.

Siandra je pozvala Adriana da joj pomogne previti rane četvorici povrijeđenih. Zara je primijetila da su i Garavi pljačkaši krvavi, ali oni će tretman dobiti tek nakon što progovore. Urgar je vodio ispitivanje, ali momci su bili izvan sebe. Nisu ni slušali pitanja, samo su molili da ih se poštedi. Čak su i govorili da će uraditi i reći sve, samo da ih ne povrijede.

„Polako, Urgare”, Anar se umiješao. „Daj im trenutak. Vidiš da te uopšte ne čuju.”

Sjevernjak je poslušao. Momci su udahnuli i trenutak poslije već su bili u stanju slušati. Tad su se zaredala pitanja, a za njima odgovori.

„Tražimo neobične predmete”, govorio je razbojnik. „Ne znam zašto. Gazda je naredio da se po svaku cijenu nabave svi zanimljivi i drevni predmeti na Farasu i donesu njemu.”

„Ja znam da traži nekakvu demonsku lobanju”, dodao je drugi.

„Demonsku lobanju?”, Urgar je pitao mršteći se.

„Da. Lobanja nekakvog demona… Još iz vremena kad su napali ovaj svijet.”

Sjevernjak je razmišljao. Zara je posmatrala njegovo lice i u tom izrazu bilo je nečega interesantnog. Nije sumnjao u tu priču, nije je se ni plašio. Bila mu je očigledno poznata. Čekala je da napokon progovori i objasni o čemu se radi, ali ispitivanje je krenulo u malo drugačijem smjeru.

„Šta će mu ta lobanja? Šta će mu uopšte ti predmeti?”

„Ne znam. Znam samo da se u zadnje vrijeme promijenio. Ove pljačke… To nije naš stil. Obuzela ga je nekakva divlja pohlepa. Prevrnuće sve samo da nađe ono što traži.”

„A ni sam ne zna šta traži”, promrmljao je sjevernjak.

„Znamo barem za jednu stvar”, naglasio je Anar. „Je li ti poznata ta lobanja?”

„Čuo sam za nju. Kažu da je predmet uklet i da je bolje da se drži podalje od radoznalih očiju.”

„Možda to objašnjava njegovu opsesiju. Ukleti predmeti uglavnom donose i neku korist.”

„Po visokoj cijeni”, napomenula ga je.

„Kad već spominjete tog razbojnika…”, javio se Adrian dok je usput previjao ruku ranjenom sjevernjaku. „Je li to onaj krupni bradonja?”

Pažnja se vratila na zarobljenike koji su razmijenili poglede tražeći međusobnu saglasnost.

„Jeste. Zato ga i zovemo Bradataluinat.”

Urgar je frknuo, a Adrian se ironično nasmijao. „Vidio sam ga da bježi na suprotnu stranu pećine. Imate li tamo neki…”

„Tajni prolaz”, dopunio ga je pljačkaš s dozom fascinacije. „Naravno. Zato smo i odabrali onu pećinu.”

„To znači da je bijednik još živ?!”, Urgar je zagalamio. Zgrabio je klečećeg zarobljenika i grubo ga podigao na noge, unoseći mu se u lice. „Gdje vodi taj put? Gdje je izlaz? Govori!”

„S druge strane stijene.” Razbojnik je okrenuo glavu i stisnuo kapke ne želeći gledati razjareno lice ispred sebe. „Može se obići, ali trebaće za to oko pola sata.”

„Dovoljno da on umakne”, zaključila je Zara. „Možemo mu pratiti tragove, ali vjerujem da ima plan i za to, zar ne?”

Razbonici su istovremeno klimnuli. „O takvim stvarima se prvo misli kod odabira skloništa.”

Urgar ga je pustio da ponovo padne na koljena. Okrenuo se i zamišljeno režao. „Ne sviđa mi se ovo”, rekao je obraćajući se Anaru. „Ne sviđa mi se nimalo. Nekakav nas razbojnik vuče za nos.”

„Pretrpio je težak poraz. Ovo sklonište mu je uništeno kao i sve zalihe koje je imao u njemu. Izgubio je dosta ljudi. Koliko vas uopšte ima na Farasu?”, pitao je razbojnike. Njihovi izrazi lica nisu ohrabrivali. Prvi se sa zbunjenošću izborio najpričljiviji.

„To je nemoguće reći. Podijeljeni smo u grupe od deset do dvadeset.”

„Otprilike”, mirno je insistirao princ Anagrada.

„Sigurno ne ispod pedeset.”

Urgar je šištavo otpuhnuo. „Koliko samo propalica ima na ovom svijetu kad pljačkaši mogu okupiti toliko ljudi.”

Zara ga je posmatrala; nije mogla prestati misliti o njegovoj reakciji pri spominjanju demonske lobanje. Nije to bila ni toliko upečatljiva reakcija i s obzirom da ju je primijetila jedino ona, pomislila je da ipak umišlja. Možda je posrijedi samo njena želja da on zna nešto o tom predmetu.

„Neko će morati ući u pećinu izvući stradale”, rekao je utješno na kraju. „Nažalost, ne možemo gasiti požar. Moramo sačekati da sam prođe.” Zatim je dao naređenje da pođu nazad. Zarobljenike su pridružili onim na proširenju uz vatru i sve ih poveli nazad u selo. Zara se ponovo povukla na sami kraj kolone, ali je ovaj put i Anar bio s njom. Nisu govorili dok su se spuštali. Čula je kako ispred nje sjevernjaci raspravljaju o tome šta treba uraditi s pljačkašima. Mnogi su predlagali pogubljenje. Jedni su predlagali da im se prvo sudi, što su drugi smatrali besmislenim jer je jasno za kakva su djela krivi. Iako se nije miješala u njihov razgovor, u mislima je iznosila vlastite ideje. Razbojnike je trebalo pogubiti. Držati ih kao zatvorenike je rizik i trošak. Svakako su trebali stradati u pećini. Pustiti ih na slobodu značilo bi ponovo ih sresti u nekom od sljedećih sukoba s Garavim pljačkašima. I tad je osjetila Anarov zagrljaj, kao da joj je pročitao misli i svojim gestom nastojao reći da ne treba tako postupati. Susrela je njegov pogled i osmijeh koji je u njoj momentalno razbuktao toplotu u grudima. Osmjehnula se i naslonila glavu na njegovo rame. Kad bi mu samo mogla biti još bliže. Još. Svakim dijelom svog tijela da bude uz njegovo. Da upija toplotu i na trenutak zaboravi na sve; na prošlost i budućnost, na Siandru i na činjenicu da je on princ, a ona neobuzdana divljakuša koja ne bi smjela ni prismrdjeti tronu. Stiskala je zube pri toj pomisli, nesvjesna da polako gubi onu toplotu što joj je davao.

III

Plamen svijeća na stolu pomalo je treperio, pomalo se njihao. Zara je grijala dlanove na šoljici s čajem. Nekakve gljive, sjevernjački specijalitet, koje su jeli za večeru ostale su na stolu i na njih više niko nije obraćao pažnju. Urgarov je pogled bio težak dok je zamišljeno zurio u svijeću. Anar je sjedio uz nju također zamišljen, a Adrian je Siandri objašnjavao kako se masakr u pećini desio samo zbog jednog nepromišljenog pljačkaša.

„Lijepo smo im rekli da ne mrdaju”, ponovio je po ko zna koji put. „Ali eto… Mora se uvijek naći neka budala.”

„Čovjek u strahu je često nepromišljen”, objasnila je ona pomalo odsutno, kao da misli o nečemu drugom.

„Eh, eto mu ta nepromišljenost. Čitava mu je družina stradala.”

„I? Šta će biti s onom šestoricom?”, pitao je Anar.

Urgar se vratio u stvarnost i duboko udahnuo. „Biće neko formalno suđenje. Čisto da priznaju šta su uradili, iako je svima sve jasno. Potom ćemo ih objesiti. Šta drugo da radim? Ne smijem ih pustiti.”

„Zašto ne?”

Zara je skretala pažnju s jednog na drugog. Osjećala je da se Anar potajno nada da će sjevernjak promijeniti odluku. Iako joj je njegova priroda bila poznata, svaki se put, pa tako i ovaj, morala zapitati šta to vidi u tim propalicama i zbog čega oni zaslužuju da žive. Razumjela je Urgarov položaj; pri puštanju tih ljudi, oni bi se lako mogli vratiti svom gazdi i pojačati mu redove, a osim toga, osnažiti ga informacijama. Zadržavanje također nije imalo smisla. Bijes seljaka se mogao kontrolisati dan ili dva; sve preko toga povećavalo je šansu nekog incidenta u kojem bi baš oni pravdu uzeli u svoje ruke. Urgar je upravo to objasnio svom gostu. Zara je posmatrala dragog želeći da on konačno shvati. Klimanjem je dao naznaku da je to učinio, ali mu je izraz lica i dalje odavao nezadovoljstvo.

„Ispitaćemo ih još za ostala skloništa”, dodao je poglavar. „Moraju znati barem za još jedno.”

„Šta je s tom demonskom lobanjom?”, uskočila je s pitanjem, zatekavši ga toliko da je zanijemio i zurio u nju kao da ga je uvrijedila.

„Ništa. Zašto pitaš?”, trudio se zvučati opušteno i izgleda da je druge uspio prevariti, ali ne i nju.

„Zato što nam je čovjek rekao da njegov gazda traži upravo tu lobanju. Ako je mi nađemo prije, kontrolisaćemo situaciju.”

I dalje ju je posmatrao, naizgled kao da razmišlja, ali njoj je više izgledalo da pokušava izbjeći istinu.

„Možemo je potražiti”, predložio je Anar.

Urgar je bojažljivim pogledom skočio na njega; kao neko ko silno želi izbjeći temu.

„Mislim da to neće biti teško”, rekla je i ponovo privukla njegovu pažnju. „A, Urgare, šta ti misliš?”

„Mislim da trebamo ispitati pljačkaše i posvetiti se potrazi ostalih skloništa”, odgovorio je gledajući je u oči i zvučeći sigurno u sebe kao kakav general. Trpjela je taj pogled, štaviše, uzvraćala mu je jednakom mjerom. Anar je to primijetio; nakrivio se na klupi prema njoj, gledajući čas nju, čas sjevernjaka.

„Znate li vas dvoje nešto što mi ostali ne znamo?”, pitao je i tako privukao pažnju Siandre i Adriana.

„Ne znam, ali slutim”, odgovorila je Zara. „Slutim da Urgar zna.”

Pritisak pogleda čitave družine pao je na domaćina. Više se nije imao gdje povući. Udahnuo je i skrenuo pogled. Tišina je trajala i nije izgledalo da će je prekinuti bilo ko osim njega. Uzalud se nadao, morao je progovoriti. Otpuhnuo je kao da se oslobađa tereta. „Znam tačno šta traže.”

„Znaš gdje je lobanja?”, Anar je pokušavao rasvijetliti stvar.

Urgar je polako ustao. „Pođite sa mnom.”

Oprezno i bojažljivo, sluteći nešto mračno, ustali su za njim i krenuli. Zara je potpuno zaboravila da Velika kuća ima podrum. Dole su se spustili stepenicama, a Urgar je koračao prvi noseći baklju. Zapalio je nekoliko dodatnih baklji zakačenih na zidove, ali je mračni hodnik okićen paučinom i dalje djelovao zlokobno. Niko nije progovarao, a njoj se učinilo da čuje nečije ili svačije disanje. Teško, ubrzano i grubo, kao da neko umire. Osvrnula se okolo pomislivši da umišlja. Vrata su zaškripala nakon što je Urgar okrenuo ključ u bravi i gurnuo ih. Taj zvuk izbrisao je jezivo disanje. Našli su se u nekakvom skladištu prepunom vrećama, drvenim kutijama i sanducima. Osjećao se smrad vlage, ali i neki drugi, ne toliko neprijatan, ali opet iritantan, valjda od prašine.

Sjevernjak je pomakao nekoliko sanduka kako bi došao do onog što je tražio. U polumraku nije vidjela detalje, ali joj se javila zlokobna pomisao i ideja da u taj sandučić taman može stati ljudska glava. Može li demonska? Sjetila se Nur’kadena, a zatim i njegovih priča o drugim bićima, o demonima koji su nekad davno kroz čarobna vrata prošli i našli se u ovom svijetu. Zavladao je rat u kojem su se ujedinjeni ljudi kontinenta uz pomoć svjetlosnih ljudi odbranili i zatvorili vrata. Iako poraženi, demoni iz Haosa nikad nisu prestali nastojati uzeti ovaj svijet pod svoje ili barem napraviti jedan korak prema tom cilju.

„Otac mi je naredio da ovaj sandučić i ono u njemu dobro čuvam”, sjevernjak je prekinuo sablasnu tišinu. „Da nipošto ne dozvolim da padne u tuđe ruke, ali i da ga ne otvaram.”

„Zadesile su nas posebne okolnosti”, podsjetio ga je Adrian. „Čitav Faras ispašta zbog pohlepe jednog fanatika.”

Urgar je klimnuo posmatrajući predmet u krupnim šakama. „Da. Vjerujem da bi otac razumio.”

„Otvori ga”, Zara je prekinula novi talas tišine. Nije zvučala zapovjednički, ali trenutak u kojem su se nalazili riječima je davao težinu. Urgar je morao uraditi nešto što nije smio. Ostali su to znali, ali su i oni, baš kao i on, bili svjesni da će to morati učiniti.

Spustio je sandučić na jedan znatno veći. Zatim je posebnim ključem otključao sićušnu bravu. Pogledom je prešao preko prisutnih kao da se želi uvjeriti da ni na jednom licu nema trunke sumnje. I nije je bilo; samo radoznalost pomiješana sa zebnjom. Podigao je poklopac, a Adrian je primakao baklju. Svjetlost je pala na lobanju. Izgledala je gotovo ljudski, ali su sličnost kvarili mali rogovi iznad očiju, kao i šupljina na bradi. Zari su pred očima sijevnule slike; bljesak nekog starog vremena ili sna, ni sama nije znala, ali jasno je vidjela to čudovišno lice, tu crvenkastu kožu i malu zmiju koja raste iz brade, te pljuje vreli otrov. Stresla se i na trenutak privukla Anarovu pažnju; na njenu sreću, nije bilo nikakve druge reakcije. Lobanja ih je hipnotisala.

„Ovo je pripadalo jednom od demona koji su napali naš svijet. Otac ju je pronašao na kontinentu tokom trgovačkog puta. Jedan mu je čovjek objasnio o čemu se radi. Rekao mu je i da je ukleta i da baš zbog toga ne bi bilo ispravno ostaviti je negdje u divljini da čeka nekog nesretnika. Morala je biti pod ključem.”

Zara je krajičkom oka primijetila da Siandra kao opčinjena posmatra lobanju. Ne bi se iznenadila da je prestravljena prizorom, iako ne bi trebala biti s obzirom da je iz neposredne blizine vidjela Nur’kadena.

„O kakvom se prokletstvu radi?”, pitao je Adrian, zvučeći netipično ozbiljno.

„Ne znam i ne želim znati. Držaćemo je ovdje, pod ključem kao i dosad. Nikome ni riječi o ovome.”

Poslušali bi ga i da nije zvučao autoritativno. Bilo je nečega u tim ljutitim šupljinama za oči što je tjeralo da sve shvate ozbiljno. Kad je zalupio poklopcem, Zara se ponovo trznula, nesvjesna da je uopšte bila zamišljena. Pogledom je okrznula Siandru koja se također probudila iz misli, ali je i dalje bila pod jakim utiskom viđenog.

Kad su napustili podrum, laknulo joj je više nego što je željela sebi priznati. Vratila se za sto i ispila čaj slušajući Adrianovo prepričavanje bitke. Anar mu se pridružio, a ona je posmatrala Siandru koju je nešto mučilo i morilo. Nije se mogla oteti osjećaju zadovoljstva što je vidi takvu. Ne bi to smjela, ali osjećaj je bio previše dobar da bi mu se protivila.

Otišli su na spavanje bez ideje o sljedećem koraku. Između zida i Anara bilo joj je toplo i brzo je zaspala, a učinilo joj se još brže se probudila. On je pored nje spavao dubokim snom. Vladala je mrtvačka tišina, svijeća je davno izgorjela, a u sobi je vladao mrki mrak. Pitala se zbog čega se uopšte probudila u pola noći. Ništa je nije boljelo, nije joj bilo vruće, nije bilo nikakve buke. Za to vrijeme oči su joj se djelimično privikle na mrak pa je ustala i provirila u centralnu prostoriju u kojoj su baklje neprestano gorjele. Svjetlo ju je zaslijepilo. Pitala se šta to uopšte radi. I tad je zastala, zaronivši u misli i tražeći odgovor. Nije bilo nikakvog glasa, samo neobjašnjivi nagon koji ju je tjerao da ostavi sobu iza sebe. Prezirala je kad bi je neko ili nešto tjeralo da radi ono što ne želi ili ne razumije. Bilo da se radi o instinktu, intuiciji ili nečemu trećem, nije to mogla dokučiti, a tako joj se nije ni sviđalo što nepogrešivo osjeća da je vodi tamo.

Kad je pritvorila vrata iza sebe javila joj se ideja da taj nagon dolazi iz Haosa. Kako to objasniti? Jedino posljedicom sna. Znalo joj se dešavati da se probudi i razmišlja o stvarima koje nemaju smisla, brine i strahuje u vezi onoga što je potpuno budnu nikad ne bi uznemirilo. Možda i ovo stanje ima veze s tim. Dok je tražila objašnjenje, kretala se prema vratima Urgarove sobe. U misli joj je isplivala demonska lobanja. Zašto ona? Odakle? Mora da je zbog veze s Nur’kadenom. Ponekad joj se činilo da taj stvor živi u njoj, a ne u prokletom Haosu; da djeluje kroz nju i da je obuzima kao kakav zloduh. Stresla se od same pomisli na to. Nemoguće. Da je tako, sigurno bi naudila prijateljima ili sebi. Ovako, njene su jedine žrtve bili neprijatelji.

Pred vratima je zastala i oslušnula. Unutra je čula nekakvo stenjanje pomiješano s režanjem - to je morao biti Urgar. Kao da je trpio jake bolove. Ruku je podigla do drške za otvaranje. Tu su joj prsti drhtali pri sudaranju znatiželje i straha od nepoznatog. Na kraju se osmjelila da gurne vrata najtiše što je mogla. Svjetlost baklji je pala po podu široke sobe i krevetu na kojem su spavali Urgar i njegova supruga. Žena je čvrsto spavala i nije mogla čuti njegovu borbu s noćnom morom. Koža mu je svjetlucala od znoja, a tijelo se trzalo u jednu pa u drugu stranu. Šta god da je sanjao, bilo je užasno i Zari je došlo da uđe i probudi ga. Mogla bi to uraditi i grubim zatvaranjem vrata, ali možda ne bi bilo dovoljno. Na kraju je sam sebi učinio uslugu, trznuo se i probudio, te podigao u sjedeći položaj glasno i ubrzano dišući. Ona je istovremeno pod refleksom zatvorila vrata. I dalje je stajala pred njima, raširenih očiju od uzbuđenja i otvorenih usta željnih zraka. Čula je kako supružnici razgovaraju, ali ne i o čemu.

Morala se vratiti u krevet, ali znala je da neće moći zaspati. Ne samo da ju je svjetlo razbudilo, razbudio ju je i prizor. Osjećala je da se na Farasu dešava nešto čudno, nešto mnogo veće i opasnije od Garavih pljačkaša i njihove potrebe za neobičnim predmetima. Ali šta? Odgovora nije bilo; javljala se samo frustracija. I tad je ponovo osjetila neku čudnu vatru u sebi, kao da ju je Nur’kaden ipak uspio obuzeti.

Hvala na čitanju. Svoje utiske možete poslati porukom na Facebook, Instagram i LinkedIn. Moju analizu i iskustvo tokom smišljanja i pisanja romana možete pratiti u videima na YouTube kanalu.

> SLJEDEĆE POGLAVLJE.