7. POGLAVLJE - Dodir

Samo je željela da on što prije izađe. Međutim, bio je to Adrian, poznat po tome što je dosadan i tvrdoglav.

„Mogu ti ovdje donijeti nešto da pojedeš”, navaljivao je.

„Nisam gladna”, ponovila je po ko zna koji put. „Samo mi treba da se odmorim. Siću ću, sve je uredu.”

Tiho se nasmijao. „Da se odmoriš od spavanja, a?”

Otpuhnula je neraspoložena za šalu. „Rekla sam ti da sam loše spavala.”

Na kraju je s uzdahom slegnuo ramenima, a ona se ponadala da se konačno predao. „Tebi izgleda ne prija pravi krevet. Samo zemlja, prostirka i vreća za spavanje. Znaj samo da si mi sumnjiva i da neću prestati biti dosadan dok mi ne kažeš šta te muči. Sad se odmori pa siđi kad budeš bolje.”

Okrenuo se i otišao. Dok je zatvarao vrata posmatrala ga je s potisnutom željom da se okrene i pogleda je još jednom. To bi značilo da nije bijesan. Kako to nije učio, ostavio ju je u bolnoj dilemi. Kad siđe dole ostali će ga pitati šta je s njom, a kad im prenese njene riječi, sigurno će započeti rasprava. Ako iko bude nestrpljiv i odluči doći u njenu sobu umjesto da je čeka, biće to Anar. Ni njega nije željela vidjeti nasamo jer bi morala odgovarati na pitanja. I tad se zapitala zašto to uopšte izbjegava. Zar joj to nisu prijatelji? Ako njima ne može povjeriti svoje probleme, kome može? To bi sigurno učinila da je situacija drugačija, da je sve kao što je bilo prije samo nekoliko dana - onda kad nije bilo prokletog bodeža. Zavukla je ruku pod jastuk i osjetila dršku i oštricu predmeta; to ju je ispunilo takvim spokojem da se nije željela odvajati od njega. Sklopila je oči i uživala u toj promjeni, u rasterećenju i lakoći tijela i duše. Ipak, um je bio nemiran. On je ispitivao stvar, on je znao da bodež uprkos izazivanju prijatnih emocija ustvari predstavlja prokletstvo pod čiju je vlast pala.

Kao i mnogi ljudi oko nje, oduvijek je smatrala da je prvenstveni način komunikacije govor. Zatim, kad je čula neke lekcije svog učitelja i kad je naučila da smiruje misli, shvatila je da se komunikacija može ostvariti na drugi način, da se informacija može prenijeti i bez riječi. Za nju su primjer bile ideje. Nije se sjećala da joj je ijednom u glavi sijevnuo govor ili niz riječi koji otkriva ideju. Uvijek je to bila neka vrsta jednostavne spoznaje. Učitelj joj je rekao da takve informacije i takve ideje dolaze iz onoga što ljudi nazivaju Bogom, a on Sveprisutnom silom. One informacije koje je dobijala otkako je stradala u noćnoj mori imale su sličnu formu, ali bila je uvjerena da ne dolaze od Boga. Imale su veze s bodežom, možda su preko njega i dolazile, ali izvor je bio dosta mračniji. Iako ga nije mogla imenovati ni precizno odrediti, prirodno joj se nametao izgled stvora iz sna, tog čudovišnog lica nalik jezivo ukrašenoj tikvi i njegove smrtonosne kose.

Nije imala pojma ko je ili šta je on, ali jedno joj se ime javilo - Uku Somnimor. Je li to bilo njegovo ime? Je li to uopšte bilo ime ili neka fraza koja opisuje ono što se dešava? Misli joj je prekinulo kucanje na vratima. Brzo je izvukla ruku ispod jastuka, a kroz odškrinuta vrata virio je Anar. Njegov osmijeh nije uspio prikriti zabrinutost.

„Mogu li?”, pitao je, a ona je nemoćno klimnula. Zatvorio je vrata iza sebe, prišao joj i sjeo na krevet. Na tacni joj je donio malo hljeba i mlijeka. Spustio je to na stolić, potom vratio pažnju na nju. „Adrian reče da nisi dobro spavala. Jesi dobro? Otkako si došla ovamo ne izgledaš baš najbolje. Ne odgovara ti hladnoća?”

Pridigla se u sjedeći položaj i usput nakašljala, nesvjesno nastojeći maskirati nelagodu. Nije ga mogla ni pogledati i znala je da će on to protumačiti kao još jedan mračan znak koji će doprinijeti njegovoj sumnji.

„Mora da je to”, odgovorila je i istog se trena pokajala što ga laže. Zar ne može reći istinu? Šta je to toliko sprječava? Pomislila je na užasno lice i na bodež, optužujući ih da joj pokušavaju obuzeti um i natjerati je da misli i radi ono što žele. On nije komentarisao pa je na kraju morala očima tražiti neku povratnu informaciju. Susrela je njegov pogled; naravno, dobronamjeran, ali istovremeno i mudar, prodoran i radoznao. Nije bio napadan, kao da bi to mogao i da se potrudi, ali jasno je da je sumnjao. Poznavao ju je isuviše dobro. Svako opiranje da mu sve prizna gubilo je smisao, ali kao da je smisao bio važan. Pritiskala ju je tuđa volja, a ona se nemoćna pokoravala bez mnogo izbora. Sam um nije bio dovoljan da se suprotstavi nekoj dubljoj spoznaji i prijetnji ružnih emocija. Neobjašnjiv strah joj se proširio tijelom, osjećala ga je u svakom dijelu sebe, od srca pa sve do vrhova prstiju.

„Znaš kako je kad ne možeš dobro spavati, i to ne jednu noć, nego dvije-tri zaredom.”

„Znam. Ali zašto ne možeš? Ako ti je hladno, mogu reći Urgaru da ti pronađe neke deblje prekrivače, sigurno ima i neki ogrtač za potrebe tokom dana.”

Naravno, to je bilo logično rješenje. Još samo kad bi to bio njen stvarni problem.

„Anare…” Osmjelila se ponovo ga pogledati. „Samo trebam malo odmoriti. Hvala ti za ovo.” Očima je pokazala na hranu.

Na trenutak je zurio u prazno; razmišljao je o njenim riječima. Klimanjem je pokazao da neće navaljivati. Ipak, blago se nageo naprijed, ali uprkos osmijehu, njegove su oči odavale ono što je Adrian za sebe maločas rekao - da neće odustati dok ne sazna šta joj se stvarno dešava. Pred tom se spoznajom skamenila, ali kao i obično, tu su bile njegove riječi da je opuste.

„Ti znaš da mi sve možeš reći, Siandra. Šta god da se dešava, kakav god problem da imaš, ja ću uvijek biti tu. To nikad nemoj zaboraviti.”

Onaj se strah tako naglo počeo povlačiti da ga skoro nije ni osjećala. Na trenutak je bodež bio nebitan, a onom se gadnom licu mogla samo nasmijati. Osmijeh joj je izbio na izmoreno i blijedo lice. Spustila je svoj dlan na njegov i opet mu susrela pogled.

„Hvala.”

Klimnuo joj je i uspravio se. Kad je to učinio, ona je preko njegovog ramena vidjela Zaru kako stoji na pragu i hladno ih posmatra. Ne. Znala je da će se sve pogrešno protumačiti. Koliko je dugo uopšte bila tu? Ako je vidjela dodir njihov ruku… Anar je zapazio naglu promjenu na njenom licu i okrenuo se. Vjerovatno se i on pitao isto: Odakle ona tu? Zara je odmahnula glavom uz ironičan osmijeh, a zatim produžila.

Anar je ljutito otpuhnuo. Nju je obuzela krivica i užurbano je tražila način da mu izrazi kajanje. Prije nego što ga je pronašla, ustao je i u dva koraka se našao na pragu. Tu je zastao i dobacio joj pogled preko ramena. „Odmori se.” Nije čekao da mu odgovori. Zatvorio je vrata, a njegovi užurbani koraci čuli su se samo trenutak prije nego što su zamrli.

Opet ista stara priča. Opet se problem rađa zbog nje, iako ništa nije uradila. Koliko god cijenila Urgara i željela mu pomoći, shvatila je da je dolazak na Faras bio velika greška. Ne samo zbog bodeža i prokletstva, nego i zbog novog susreta s Anarom i Zarom. Izgleda da ne postoji način da ostanu prijatelji, da ostanu blizu i rade zajedno. Imala bi štošta reći povodom Zarinih sumnji; kako su pogrešne, neispravne, daleko od istine, ali umorna i iscrpljena nije imala ni snage, ni volje. Željela je zaspati i sanjati nešto lijepo ili čak ništa. Sve je bolje od onog prokletog lica.

Ponovo je legla i sklopila oči. Odnekud su do nje dopirali poznati glasovi. Čula je Zaru; bila je bijesna. Muški glas, sigurno Anarov, nastojao ju je umiriti. Sve se to dešavalo s druge srane zida, vjerovatno nekoliko koraka od kuće. Pridigla se do prozora. Ona je spremala konja, on je stajao pored; po selu su ljudi usporavali korak kako bi ispratili raspravu.

„Umorna sam od ovoga. Dosta mi je više”, Zara je oštro vikala. „Ti i ja svakako ne pripadamo jedno uz drugo. A ona… Ona će se sigurno bolje uklopiti s tobom na tronu.”

„Kakvom tronu?!” Stresla se od njegovog tona. Malo ga je šta moglo razbjesniti do te mjere da viče. Zara je imala izraženu tu sposobnost. „Trebaš se smiriti. Ostavi tog konja. Hajde unutra…” Riječi su postale dovoljno tihe da ih drveni zid zadrži napolju.

„Nije mogla spavati?”, Zara je nastavila ironično. „Da joj nije možda hladno? Dobro joj nisi priskočio u krevet da je ugriješ… Naravno… Prijatelj, baš pravi prijatelj.”

Anar ju je pokušao dodirnuti, ali se oštro izmakla, prostrijelivši ga široko otvorenim očima, zaustavivši ga u mjestu. Uzjahala je i krenula.

Siandra je stiskala zube kao da se bori s jakim bolom. Sve i da je prisutna, šta bi mogla reći? Zara to svakako ne bi čula. Ona nikog ne sluša osim sebe, a kad je obuzme bijes, više ni sebe ne čuje. Ipak, njeno preuveličavanje njihovog odnosa ju je nerviralo. Jedva je to podnosila i obećala je sebi da im je to posljednji zajednički posao. Nije krivila Anara, kako bi i mogla. Krivila je Zaru, ali čak je i nju nastojala razumjeti i nekako objasniti toliku agresivnost. Da, imala je tešku prošlost. Je li to opravdanje? Dva suprotstavljena odgovora visila su u zraku, a nju je boljelo da bilo koji izabere. Svalila se na krevet; ponovo je sklopila oči, usput sprječavajući suze da krenu. Kad ih je ponovo otvorila, shvatila je da je prošlo neko vrijeme.

Pojela je ono što joj je on donio, potom izašla u centralnu sobu. Vladali su tišina i pustoš. Zatekla je jedino Adriana kako pored ognjišta grije ruke. Nije je odmah primijetio, ali kad jeste, prikovao je oči na nju, trudeći se da izgleda mirno i ravnodušno, iako je ispod tinjala zabrinutost. Mrzila je kad se brine zbog nje. Gurnula je ruke u džepove i stala pored vatre, gledajući ples plamena.

„I? Je li bolje?”, pitao je.

„Ne znam šta da ti kažem. Šta je to bilo s Anarom i Zarom?”

Napravio je kiselu grimasu i vratio pažnju na vatru, granom pomičući cjepanice tako da ih plamen zagrli. „Znaš Zaru. Opet je napravila scenu. Kaže da vas je vidjela isuviše blizu. Ja mislim da nju ipak nešto dobro muči samo što to ne želi reći nego svoje emocije pripisuje besmislenim stvarima poput ove.”

Optužba na Zarin račun navela ju je da zauzme saosjećajniji stav, ali je svejedno pazila šta će reći.

„Ti znaš kakav je Anar.”

„A znam i kakva si ti. Zna to i ona, ali kao da u njoj živi nekakav otrov što joj ne dozvoljava da vidi ono što svi drugi vide. Da vidi istinu.”

„Znaš…” Čučnula je pored njega. „Mislim da je najbolje da poslije ovog… Posla, ili zovi to kako hoćeš, više ne radimo zajedno. Mi s njima.”

Pokazao je ironičan osmijeh. Znala je da je dobro razumije. „To se nameće kao jedino rješenje, a?”

„Ja za drugo ne znam.”

„Ja ih oboje volim. Ne moram s njima raditi stalno, ali povremeno… Samo prisustvo i druženje ima neki veći smisao.”

„Ima, ali kao što vidiš, stvari često znaju poprimiti drugačiju formu. Ne sjećam se kad sam zanji put s Anarom imala duži i dublji razgovor. Jednostavno nije moguće.”

„Znam. Sve znam. Ali pusti to sad. Tebi treba fizički odmor, da se naspavaš i oporaviš. Zara će se ispuhati i vratiti, znaš već kako to ide. Nije joj prvi put da ovako digne nos. Doduše, ovaj put je izgledala ozbiljnije.”

„Gdje je otišla?”, pitala je odjednom uznemirena.

Slegnuo je ramenima. „Ko zna, valjda negdje gdje će moći posložiti misli. Negdje gdje nema buke. Anar je htio za njom, ali smo ga Urgar i ja zaustavili. Nema smisla raspravljati se s bijesnom ženom, pogotovo zapaljivog temperamenta.”

On je djelovao mirno; ona, s druge strane, to nije tako shvatala. „Moglo bi joj se nešto desiti”, promrmljala je odsutno. „Bradataluinat sigurno zna ko ga je napao. Sigurno će imati ljude u blizini.”

„One propalice nisu nikakva prijetnja za nju, pogotovo kad je u onakvom emotivnom stanju.” Cerekao se.

Siandra se zgrozila. „Govoriš kao da su oni djeca s motkama, a ne ubice s dobrim oružjem.”

Vidjevši koliko ju je potresao, uozbiljio se i uzdahnuo. „Samo hoću reći da se Zara zna brinuti za sebe. Ako bismo je pokušali pratiti, samo bismo je dalje tjerali i dodatno potpaljivali njen bijes. Na kraju bi se stvari završile još gore.” Osmjehnuo se. „Ti baš ne možeš da ne brineš o drugima, čak i ako te ne podnose, zar ne?”

Zamislila se. Je li to kritika ili kompliment? Je li uopšte istina? „Prošli smo kroz mnogo toga zajedno. Kad bi znala ono što ja znam, sigurno bi drugačije gledala na sve i ne bi me mrzila. Možda jednog dana i sazna.”

Adrian je ustao i potapšao je po ramenu. „Možda. Ali to je njena stvar, ne tvoja. Ti se brini za sebe. Želiš čaj?”

Nije ni primijetila da je lončić odavno na vatri. Iako su imali krov nad glavom, podsjetilo ju je to na njihove noći u divljini daleko od ljudi i izmamilo osmijeh na umorno lice. „Može, naravno.”

Hvala na čitanju. Svoje utiske možete poslati porukom na Facebook, Instagram i LinkedIn. Moju analizu i iskustvo tokom smišljanja i pisanja romana možete pratiti u videima na YouTube kanalu.

> SLJEDEĆE POGLAVLJE.