8. POGLAVLJE - Put bez cilja

Vatra je konačno planula. Bol u smrznutim prstima Zaru je uporno podsjećao da je uradila nešto što može imati ozbiljne posljedice. Čas je njena odluka da ode bila pogrešna, čas je imala smisla. Nijedna strana nije dugo držala prednost; snaga im se topila prilično brzo ostavljajući nju u vječnoj dilemi.

Sjedila je na davno oborenom stablu na vrhu nekakve stijene ispod koje je vijugao put. Nije se tu planirala dugo zadržati; noćenje nije dolazilo u obzir zbog izloženosti hladnoći, ali trebao joj je mali predah, trenutak da se ugrije, a vjerovala je da će sklonište naći negdje u blizini. Usamljene pahulje putovale su u raznim pravcima posvuda oko nje. Vjetar je bio slab, a ona je duboko u sebi strahovala da će se pojačati. Ljutila se na sebe, na Anara, na Siandru, zatim i na cijeli svijet - na život. Stisnula je šaku u namjeri da u nešto udari, ali ništa osim tog balvana nije imala u blizini. Nekako se suzdržala i nastojala misli usmjeriti prema onome što će uraditi sljedeće. Nije mogla. Svaka misao u fokus joj je dovodila Anara. Kad bi samo mogli živjeti u nekom drugom svijetu. Ona bi tamo mogla slobodno biti nestabilna divljakuša, on pustolov bez obaveza prema ocu i kraljevstvu, i što je najvažnije, bio bi čovjek koji je voli. U tom je trenutku negdje unutra čula samu sebe kako priznaje da ga voli. Imala je dovoljno razloga za to. Ne samo da je bio jedan od onih koji je u njoj vidio potencijalnog saveznika umjesto neprijatelja, ne samo da je bio spreman oprostiti joj sva zlodjela koja je počinila služeći Nur’kadenu, ne samo da ju je pozvao da putuje s njim, i poslije svega toga bio je uvijek tu, uvijek za nju, uvijek uz nju. Uvijek njen. Ili njen, javila se gadna pomisao i ponovo je stisnula zube i podigla granu tresnuvši njom po plamenu. Iskre su se razletjele, vatra je oslabila. Bijes se pretvorio u krivicu što je zamalo uništila jedini izvor toplote.

„Neka se smrznem”, procijedila je kroz zube. „Smrzni se, budalo. Smrzni! Svakako ne zaslužuješ da živiš. Umri u hladnoći, kao što si hladna iznutra. I kao što su svi hladni prema tebi, a i ti prema njima.” Nije mogla razmišljati o tome. Sve i da je zastala da to učini, emocije su bile prejake. Šta god bio pravi odgovor, samo je dodatno potpaljivao bijes u poređenju s kojim je vatra ispred nje bila obična iskrica.

„Nećeš ti umrijeti”, čuo se nekakav glas. Osvrnula se oko sebe, ali osim zeca što je umakao iza debele jele, nije bilo nikog. „Ne gledaj okolo, ne možeš me vidjeti.” Bio je to dobro poznat glas; demonski glas bića kojeg je nekad smatrala gospodarom.

„Šta je sad ovo?”

„Zvala si me i ja sam se odazvao.

„Nikog nisam zvala”, siktala je. „Pogotovo ne tebe, zlotvore.”

U glavi joj je tutnjao demonski smijeh. „Zaro, Zaro. Mnogo ti još imaš naučiti o sebi i svijetu u kojem živiš. Ali sad nisi u stanju da to činiš. Sad si u stanju samo da uništavaš; ako nemaš koga drugog, onda sebe. Zašto? Bolje da si ubila tu prokletu djevojku.”

Možda i jeste, pomislila je, a on joj na to uzvratio: „Ne možda, nego sigurno.”

Shvatila je joj može čuti i misli; barem nije morala govoriti naglas i izgledati kao budala koja umišlja. Možda i umišlja. Na kraju je ipak ostala odana govoru.

„Ti si u Haosu, zar ne?”, pitala je podrugljivo. „Kako ti je tamo među svojim?” Čula je režanje. Uvrijedila ga je baš kao što je i željela. Nacerila se zureći u vatru, nesvjesno zamišljajući njegov lik, te prazne oči bez zjenica, oštro lice, kozije rogove i kosu u repu.

„Želiš me povrijediti riječima. Jedino tako i možeš.”

„Isto važi i za tebe. Ne znam kako si uopšte uspio stupiti u kontakt sa mnom. Ustvari… Izlazi mi iz glave!” Hitro je ustala. „Jesi čuo?!”, zaurlala je. „Izlazi!”

Ponovo je zagrmio njegov smijeh, a njen je bijes porastao do kritične tačke, toliko da je u glavi osjetila pulsiranje, nekakav pritisak i vrućinu koja se nije prenosila na njeno tijelo, tamo gdje ju je očajno trebala.

„Tako si slaba. Ali moram ti priznati, meni to odgovara. Znaj jedno, Zaro, bijes je tvoja snaga. Takva kakva si, mnogo toga možeš uraditi kad si bijesna. Razmisli samo… Koliko toga možeš uništiti kad te bijes nosi? A to je ono što ti duboko u sebi želiš. Da uništavaš. Zato me i čudi što nisi ubila Siandru.

„Zaveži!”, zarežala je. „Kako bih voljela da si sad tu pa da ti lično rasporim trup i probodem srce.”

„Kako to samo slatko zvuči. Ni ja se ne bih sjetio boljih načina da tebe kaznim. Volio bih da sam tamo, stvarno. Ali to će morati još sačekati. U međuvremenu, mogu ti ponuditi malu pomoć.”

„Ne treba mi tvoja pomoć…” Trznula se i bacila pogled preko ramena kad je čula škripanje snijega. Na svega desetak koraka od nje stajao je nekakav stranac ogrnut debelom bundom i ogrtačem s kapuljačom. Raširenim je očima buljila u njega svjesna da je stigao mnogo bliže nego što je smio bez da ga je primijetila. Nije izgledao opasno, kao neki star i ne toliko sposoban trgovac. Nije nosio oružje pa njen propust nije bio koban. Barem ne na prvi pogled.

„Ko si ti?”, pitala je kao iz transa.

„Vidio sam dim”, rekao je blagim i prijateljskim glasom. „Želio bih se malo ugrijati.” Ostao je na istom mjestu, skoro pa molećivo gledajući i tražeći da mu dozvoli. Zašto bi to uradila? Vagala je ta dva jednostavna izbora. Odbiti ili prihvatiti? Nije joj trebao niko. Nikakav stranac, čak ni prijatelj. Željela je biti sama. Ipak, nešto u cjelokupnom izgledu tog čovjeka navelo ju je da u sebi potraži malo nježnosti i dobrote, ono što ju je Anar naučio. Zar ju je trebalo biti briga za njega? Zar ga nije ostavila za sva vremena? Iako je on ostao iza, ono što joj je dao, i dalje je bilo s njom.

„Priđi.” Glavom mu je dala znak. „Samo drži distancu. Nemam strpljenja za strance i ako pokušaš nešto glupo, ležaćeš mrtav prije nego to uopšte shvatiš. Jasno?”

Čovjeka je zatekla njena direktnost i surovost riječi koju je dodatno potkrijepio pogled. Na trenutak je čak oklijevao, ali ga je hladnoća natjerala da popusti. Prišao joj je i oprezno sjeo na sam kraj balvana. Krajičkom oka primijetila je da je gleda.

„Nisi mi rekao ko si”, podsjetila ga je. Nur’kadenov glas se odjednom izgubio. Nije se javio čak ni kad je pomislila na njega. Na neki čudan način, tog je stranca povezivala s njim. Nije to mogla objasniti i to ju je izjedalo.

„Samac. Izašao sam u potragu za korijenjem, ali ova hladnoća…” Protrljao je dlanove u rukavicama. „Hladnoća dolazi do samog srca, čini mi se. A ti? Odakle ti ovdje sama?”

Oštro ga je pogledala osjetivši da se oko posljednje riječi širi nekakva posebna važnost, njoj gadna, njemu interesantna. „Pobjegla sam od ljudi.”

Čovjek je skrenuo pogled kao da mu je neugodno, ali njoj se činilo da glumi. „Zvučiš kao da mrziš druge ljude.” Stisnula je šaku; spremala se uspraviti i natjerati ga, ali brzo je nastavio, prisilivši je glasom i riječima da ga sluša još makar malo. „Ima jedna priča o takvom čovjeku. Tragična, nažalost, ali svejedno zanimljiva. Usput…” Gurnuo je ruku u torbu koju je nosio preko ramena. Zara je s posebnom pažnjom pratila svaki njegov pokret, spremna da skoči i na vrijeme ga spriječi u bilo kakvoj štetnoj namjeri. Kad je izvadio šaku iz torbe i pokazao joj dlan, u njemu je vidjela prljavo bijelo korijenje poput nekakve čupave mrkve. „Želiš probati?” Odmahnula je glavom. „Dobro. Više ostaje meni.” Tiho se nasmijao; kratko kako ne bi dodatno rasplamsao njen bijes.

Zagledala se u vatru pomislivši kako nije ponijela ništa hrane sa sobom. Uskoro će morati u potragu. Kroz glavu su joj prolazili posluženi obroci u Velikoj kući. Trenutne brige tad nisu postojale. Drsko ih je prihvatila, ali su je ozbiljno nervirale.

„Taj čovjek je bio zemljoradnik”, nastavio je. Ona se uzalud ponadala da je zaboravio gdje je stao. „Najbolji kosač u okolini, izdržljiv i vrlo detaljan. Pomagao je ljudima, a oni su ga voljeli.”

Zara je zakolutala očima. Zašto ga uopšte pušta da priča? Zašto ga ne najuri? Pojačala je plamen još jednom granom.

„Jedne prilike njegova se kćerka razboljela. Neka netipična bolest. Potrajalo je to, a niko nije imao rješenje. Njeno stanje se nije mijenjalo što je porodicu dovodilo u očajanje, pogotovo njega. Pao je toliko nisko da su mu sinovi otišli od kuće da traže sreću na nekom drugom mjestu. Zbog njihovog odlaska, žena mu je također nisko pala i dosta vremena je posvećivala brigi za kćerku. U svemu tome, njemu su se počele javljati ideje da bi kćerku mogao izliječiti uz pomoć magije. Rekao je to ženi, ali ona nije željela petljati s čarobnjacima. U njemu se sve jače javljao glas, nikad nije shvatio da taj glas dolazi iz Haosa i da ga vodi u pogrešnom smjeru.”

Nije primijetila da joj pažnja pomalo klizi s vatre i prelazi na njegov glas i riječi. U mislima je stvarala sliku svega toga, tog jadnika, njegove porodice, ali i ružnih prizora, deformisanih oblika i onog odvratnog što nije mogla opisati riječima, a što joj se često javljalo u mislima kad bi zatvorila oči; ono što je povezivala s Haosom.

„Otišao je od kuće, ostavljajući sve obaveze, da pronađe nekakav čarobni kamen ovdje na Farasu. Nije ni stigao ovamo, a već je počeo ponovo padati u očajanje. Hladnoća, nedostatak novca, opasnost od razbojnika - sve to ga je dodatno tištilo, a kad je jedne noći sanjao da su mu kćerka i žena u smrtnoj opasnosti, bacio je sve niz vodu i krenuo nazad. Stigavši kući, vidio je da je imanje uništeno, a komšije su već sebi uzimale neke stvari. Shvatio je da su neki pijani razbojnici, ogranak Garavih pljačkaša, upali na farmu i opljačkali je zajedno s još dvije u blizini. Ženu i kćerku su mu ubili. Očekivano, jadnik je poludio. Uzeo je kosu i napao seljake optužujući ih za pljačku, ali i kriveći što nisu bili tu da pomognu njegovoj porodici. Posjekao je osmero ljudi prije nego što su ga napokon ubili.”

Nije primijetila ni da ga posmatra i upija svaku njegovu riječ. Okrenuo se njoj otkrivajući u očima dozu sažaljenja prema toj tragediji. Tad ju je kao munja pogodila nova spoznaja; sažaljenje nije osjećao prema liku iz priče, nego… Prema njoj. Bijes se počeo ubrzano razbuktavati; plamen joj je strujao kroz krv ispunjavajući svaki dio tijela. Uporedo s njim, nekim drugim putevima kroz tijelo se širio i strah, slutnja da taj stranac zna mnogo o njoj i da predviđa da će je zadesiti sudbina o kojoj pripovijeda.

„Ustvari…”, nastavio je mirno. „Ubili su samo njegovo tijelo. Duša je ostala. Zahvaljujući opijenošću bijesom u trenutku smrti bio je blisko povezan s Haosom, pa je tako njegova ranjena duša ostala zarobljena u nekom nama nevidljivom prostoru i željna osvete. Priča se da je morao pronaći onaj isti kamen, ovaj put s ciljem da sebe vrati u život. Tako je njegova duša došla ovamo na Faras gdje luta već tri godine u očajničkoj potrazi.”

Nemir u njoj prijetio je da preuzme kontrolu; prijetio je da će pod njegovim utjecajem učiniti nešto nepromišljeno i glupo, ali svakako grubo i bolno za stranca. „Kakve veze sve to ima sa mnom?”, pitala je potajno priželjkujući odgovor koji bi je gurnuo s litice i tako pokidao sve okove razuma i dobrote koji je drže u mjestu.

Stranac je brzo razmislio, potom slegnuo ramenima. „Možda nikakve. Samo mi se učinilo da si puna bijesa, baš kao i on.”

„Pa jesam”, drsko je odgovorila. „Šta sad? Dok sam živa, duša mi je zarobljena u tijelu i neće okolo lutati.” Skrenula je pogled na plamen i osjetila blago olakšanje. „Do dana kad smrt dođe, valjda ću pronaći mir”, dodala je zamišljeno.

Toplo joj se osmjehnuo. „Iskreno se nadam.”

Prostorijelila ga je pogledom. Vratila joj se misao da taj čovjek ima neke veze s Nur’kadenom, da ga je on nekim čudom poslao. Možda čak nije ni stvaran, samo proizvod snage Haosa ili ranjivosti njenog uzdrmanog uma. „Ja se nadam da si se dovoljno ugrijao i da ćeš me ostaviti na miru.”

Sporo je klimnuo i polako ustao. Ona ga je posmatrala oprezno iz navike.

Dobacio joj je pogled preko ramena na odlasku. „Čuvaj se, djevojko. Ne daj da drugi tobom vladaju, ni njihove misli, ni emocije, ni postupci.” Njegove riječi sasvim sigurno nisu zvučale kao Nur’kadenove, zbog čega su joj se i zadržale u mislima. Pratila ga je dok nije potonuo ispod nizbrdice nekoliko koraka dalje. Mršavost vatre i hladnoća su je podsjetili da tu bitku ne može dobiti. Morala je krenuti i pronaći sklonište.

Snijegom je pokrila ostatke vatre, po navici je gaseći kako bi izbjegla rizik od požara, iako na Farasu skoro da nije postojala šansa za tako nečim. Spustila se prateći vlastitu prtinu sve do konja koji je odmarao u zaklonjenom podnožju stijene. Odmorio se dovoljno da krene, ali Zara je znala da je i njemu hladno i da ne rizikuje samo svoj život tim što nema sklonište nego i njegov, a nije on kriv za njene životne probleme.

„Blago tebi kad ih nemaš”, obratila mu se šapatom i uzjahala. „Nemaš pojma koliko si miran.” Do nje je iznenada dopro nekakav dubok ritmičan zvuk. Okrenula je glavu u tom pravcu i pokušala ga prepoznati. Postajao je sve glasniji i sve je više podsjećao na topot konjskih kopita po utabanom snijegu. Mogao je dolaziti jedino s puta od kojeg je ona bila udaljena dvadesetak koraka. Hitro je skočila s konja koji je tiho zanjištao kao da joj govori da se pazi. Došunjala se do ivice stijene i bacila pogled preko, istovremeno pričvršćujući oštrice na obje ruke. Nije vidjela daleko i bila je svjesna da će jahače moći ugledati tek kad sasvim priđu. Dok se topot pojačavao i postepeno se javljali nerazumljivi muški glasovi, njeno je srce lupalo sve jače. Hladnoće odjednom nije bilo. Kad je postalo jasno da će se jahači konačno ukazati, pripila se uz stijenu koliko je mogla i nadala da je konj neće odati.

Iz snježnog bjelila konačno su izronile crne prilike. Bili su dobro obučeni; teške bunde i debeli ogrtači s kapuljačama. Petorica jahača dobrog raspoloženja, o čemu je govorio njihov kontrolisani smijeh, nosili su ozbiljan tovar umotan u tkaninu i smješten u vreće na svakom konju. Garavi pljačkaši, rekla je u sebi, iako je na prvi pogled samo crna odjeća išla toj tvrdnji u prilog. Ipak, posjedovali su nešto što ju je navelo da bude prilično sigurna da su to oni.

„Ne griješiš”, opet se javio demonski glas unutar nje. „To stvarno jesu Garavi pljačkaši, a ja ti savjetujem da ih pratiš.”

„A ja bih te kao trebala poslušati?”, prošaptala je, iako je slobodno mogla razgovarati s njim koristeći isključivo misli.

„Ne moraš, ali vjerujem da će te zanimati njihov tovar.”

Pustila ih je da prođu i tek tad se osmjelila izaći iz skloništa i pogledati za njima. Kakav tovar? Šta to nose a da nju može zanimati? Šta nju uopšte zanima? Osjetila je potrebu da se konačno opusti. Duboko je udahnula i kao da je joj je težak teret spao s ramena. Je li Nur’kaden bio dio tog tereta? Možda i on uspostavlja komunikaciju s njom onda kad je bijesna i kad mrzi. Svjesna da nema način da se bori protiv tih mana, zanemarila ih je i vratila se do konja. Jahačima je sigurno hladno koliko i njoj, možda i više. Oni sigurno jure do jednog od svojih skloništa. Sklonište je trebalo i njoj, ali morala se pitati zar sama nije sposobna pronaći ga. U misli su joj isplivavali prijatelji i njihove namjere, a jedna od njih je bila pronaći još poneku lokaciju Garavih pljačkaša. Odbijala je sebi priznati da ju je i to na neki način tjeralo da krene. Da, ali opet ne. Idem jer osjećam da tako treba. Dodatne rasprave nije bilo. Bježala je od misli. Izvela je konja na stazu kad su jahači već zamakli iza prvog skretanja i gustog reda jela. U opštem bjelilu svoju pojavu nije mogla sakriti; osim toga, duboki snijeg sprječavao ju je da se slobodno kreće i izbjegne glavni put. Spoznala je ozbiljan rizik i opasnosti, ali svejedno nije odustala. Svakako nisam ni trebala biti živa. Ako će iko rizikovati, onda to trebam biti ja. Krenula je za njima razmišljajući o onome što će uraditi kad je jednom primijete.

Hvala na čitanju. Svoje utiske možete poslati porukom na Facebook, Instagram i LinkedIn. Moju analizu i iskustvo tokom smišljanja i pisanja romana možete pratiti u videima na YouTube kanalu.

> SLJEDEĆE POGLAVLJE.