I

Svjež zrak joj je prijao; doimao se čišćim od onog na kontinentu i zato se trudila provoditi vrijeme napolju, ali hladnoća je bila surova. Siandra je stajala na platformi uz palisade i gledala snježni pejzaž preko zašiljenih vrhova. Tu i tamo, pokoja pahulja bi joj prošla ispred očiju, tek da je podsjeti da opasnost od padavina i vjetra na Farasu uvijek postoji i da je, osim što donosi hladnoću i snijeg, u stanju za svega nekoliko sati zatrpati puteve i skloništa. Nije mogla prestati misliti o Zari. Nošena bijesom otišla je negdje u divljinu izlažući se smrtnoj opasnosti. Da stvar po Siandru bude još gora, taj je bijes izazvala ona. Ako se Zari nešto desi… Prekinula je misao primijetivši krajičkom oka da desetak koraka od nje Anar stoji naslonjen na šiljatu ogradu i također gleda preko.

Tek kad je napravila korak ka njemu shvatila je koliko je umorna i iscrpljena. Više puta je tonula u san, ali se brzo budila, iako nije sanjala odvratno lice Ukua Somnimora. Da, sad je znala da se tako zove, a to ime asociralo ju je na demonski svijet. To nije ime kojim se ljudi zovu. O tome nikom nije govorila, a misao joj je samo prošla kroz glavu dok je svojim pokretima i koracima nastojala izbjeći pokazivanje slabosti.

„Hej”, obratila mu se, a on je polako okrenuo glavu prema njoj, kao da i njemu nedostaje snage. „Ja sam napravila grešku. Trebala sam se sjetiti da stvari više nisu kao nekad.”

Odmahnuo je glavom. „Ne govori to, Siandra. Istina, stvari nisu kao nekad, ali ne možeš sebe kriviti zato što neko drugi ne može kontrolisati emocije. Problem nije u tebi, nego u Zari.”

Duboko u sebi je to znala, ali opet, svoju povezanost s čitavim slučajem i dio odgovornosti jednostavno nije mogla izbrisati. „Vratiće se valjda prije mraka. Nadam se da je toliko razumna.”

Opet je bacio pogled preko, prema brdima ukrašenim jelama i borovima, prema maglovitim planinama u daljini i skromnim ravnicama prekrivenim dubokim snijegom. „Njen razum… To nestaje kad emocije podivljaju. Ali i ja se nadam da će biti dovoljno pametna da se vrati prije mraka. U suprotnom, moraću se nadati da se zna brinuti za sebe.”

„Znamo da zna”, nastojala ga je ohrabriti.

„Znamo, da.” Okrenuo se njoj. „Ali reci to mom srcu. Kako si ti?”

„Bolje”, slagala je izbjegavši njegov pogled. „Valjda se navikavam na sve.” Nešto ju je duboko unutra probolo. Čak je napravila i grimasu koju on nekim čudom nije primijetio. Ne samo laž sama po sebi, nego i besmisao ideje da mu uopšte laže - to ju je boljelo. I to se moralo promijeniti. Ali ne sad, govorila je u sebi. Ne sad. Nego kad? Taj odgovor je morala izbjeći. Anar joj je spustio ruku na rame i trznuo je iz mrskih misli.

„Nemoj ostati dugo na hladnoći.”

„Zrak mi prija.”

„Znam”, rekao je s osmijehom. „Ali ne i hladnoća.”

Potapšao ju je i ostavio. Ona se zagledala u prazno. Kad je talas krivice prošao, digla je pogled prema planinama. Morala je napraviti važan korak. Odvažan korak. Znala je ko joj je neprijatelj. Ne samo njoj, nego svima njima. Zastrašivao ju je na vrlo moćan način, njoj čak nevjerovatan, i baš zato je znala kako napraviti prvi korak otpora.

II

U polumraku skoro prazne Velike kuće vladala je tmurna atmosfera. U zraku se osjećala težina, a svjetlost baklji i ognja nije sijala dovoljno jako kao inače. Riječi prisutnih su bile rijetke, a kad su se javljale, zračile su pritajenim pesimizmom. Siandra nije mogla večerati, potpuno je izgubila apetit pa je čak i onaj mršavi obrok za ručak pojela samo da je ne bi ostali smarali. Bez riječi je slušala kako Adrian, Mentosib, Urgar i njegova žena ohrabruju Anara govoreći mu razne stvari, od toga da se Zara zna snaći, do toga da postoje brojna mjesta gdje se može sakriti i ugodno provesti noć. Nije se uključivala u razgovor. Krivica joj nije dozvoljavala. Povrh toga, skupljala je snagu da konačno progovori o drugoj, jednako važnoj temi.

Išlo joj je naruku to što je niko nije primjećivao, niti joj se obraćao. Planirala je šta i kako reći. Uku joj je prijetio. Nije joj se obraćao riječima, nije čak stvarao ni slike, ali je njegovo prisustvo bilo primjetno, njegovi udarci nedvosmisleni svaki put kad bi joj se javljao pritisak u grudima, svaki put kad bi joj ponestalo daha ili je obuzela neobjašnjiva hladnoća od koje se grčila. Prokletnik je bio tu i nastojao je vezati strahom. Toliko me mučiš da mi smrt u ovoj situaciji ne pada teško, obratila mu se mislima. I zato ću uraditi ono što ne želiš da uradim. Progovoriću. I ne, ne možeš me uvjeriti da me prijatelji neće razumjeti, da neće stati uz mene. Ne, neće reći da sam luda. Uprkos ohrabrujućim mislima, i dalje je oklijevala, pronalazeći izgovor u tome što se pored nje još uvijek vodio razgovor koji nije željela prekidati. Čekanje je tako trajalo i postajalo sve bolnije, sve napetije i teže za podnijeti.

Mentosib i njegova majka su otišli na spavanje. Ugrar i Adrian su imali još piva za popiti, a Anar je izgledao kao da će čitavu noć provesti za stolom u brigi i iščekivanju da se Zara nekim čudom ipak pojavi na pragu. Kad je zavladala tišina, Siandra je osjetila da u njoj nešto raste. Kao da je bure u kojem voda već dolazi do samog vrha. To nešto ju je tjeralo da ustane, da se uspravi; ili je to bio samo način otpora, želja da se dubina poveća, a nivo vode udalji od vrha. Kako god bilo, nije to mogla podnijeti. Uzvrpoljila se i muškarci su to primijetili. S nelagodom se nakašljala i dodatno prikovala njihovu pažnju na sebe.

„Ja…”, progovorila je nesigurno; glas joj je bio slab. „Moram vam nešto reći.”

Adrian je istog trena okrenuo tijelo ka njoj, ne trepćući. Anar se nije pomakao, ali je umorne oči držao na njoj, baš kao i Urgar.

„Jesi dobro?”, pitao je Adrian, djelujući veoma zabrinuto, što ju je ponovo nerviralo. Ipak, konačno je mogla biti iskrena i obećanje olakšanja koje je to donosilo, navelo ju je da zanemari sve i počne pričati.

„Nisam dobro. Nisam jer osjećam da sam prokleta.” Oni su je samo gledali. Nisu mijenjali izraze lica, iako je tad shvatila da su sva trojica vrlo zabrinuti, možda čak i uplašeni. „Osjećam da me obuzeo neki stvor, zloduh… Demon.” Okrenula se Adrianu. „Sve je počelo one noći u ruševinama kad smo prošli Ledenu kapiju.”

„Onda kad si imala onu gadnu noćnu moru?”

„Da. Taj stvor naoružan kosom me napada u snu, a taj san djeluje nevjerovatno stvarno.” Okrenula se Urgaru. „Na njega sam ispalila strijelu s peruškama što si mi dao; kad sam se probudila, više je nije bilo. Ne. Ne umišljam. Dobro znam šta sam radila, a i sna se vrlo dobro sjećam, kao da je bio stvarni događaj. I od tog trenutka kad me ubio u snu… Kao da u nekim stvarima nemam svoju volju. Osjećam da ne želi da ovo i s kim dijelim i zato me pokušava dodatno opteretiti brigama i strahovima.”

„Kakav je to stvor?”, pitao je Anar. „Neki demon iz Haosa?”

Zatresla je glavom. „Ne znam. Ne izgleda tako. Znam samo da se zove Uku Somnimor, ne pitaj me kako.”

Adrian se na klupi primakao njoj i brebacio joj ruku preko ramena. „Pa šta hoće on? Obraća li ti se?”

Pogledom je okrznula trojicu sagovornika, svi su je posmatrali; Anar i Adrian sa zebnjom, Urgar zamišljeno sa ukočenom, skoro uplašenom grimasom. „To i jeste najčudnija stvar. Želi da skupim neke predmete.” Namrštila se i stisnula kapke potiskujući neobjašnjivu bol u grudima. Kao da je upravo povrijedila nekog dragog pa se zbog toga kaje. Osjetila je snagu u Adrianovom dodiru i bol je prestala rasti; štaviše, počela je gubiti snagu. „Sjećaš se onog bodeža? Od njega je sve krenulo. Taj je predmet uklet, ali Uku njega želi. Njega i ostale.”

„Znaš li koji su to predmeti?”, pitao je Anar. Uprkos kontrolisanom tonu, zračio je željom da riješi problem. To je dodatno doprinijelo ublažavanju one neobične boli.

„Ne još. Ali nešto mi govori da ću uskoro saznati.”

„Ja znam”, Urgar se konačno oglasio. Napokon je bio prisutan, a lice mu je izgledalo tvrdo poput ljuske koja koja ljubomorno čuva ono što je unutra. „Znam jer imam iste more kao i Siandra. I da, i ja sam stradao u snu. Prokleti snijeg me zarobio, nisam se mogao pomaći i njegova me kosa dokrajčila.”

„Zašto nisi rekao ništa?”, pitao je Adrian, skoro okrivljujuće.

„Zato što mu je on to branio”, objasnila je ona. „Ne možeš to shvatiti dok ne osjetiš, što se nadam da nikad nećeš.”

„I vas ćemo osloboditi te muke”, napomenuo je Anar.

„Moramo pronaći snagu da se odupremo”, rekao je sjevernjak, „ali to je jako teško, prijatelju. Taj me stvor stalno podsjeća da moram skupiti posebne predmete, iako znam samo za jedan…” Pažnju je skrenuo na Siandru, a u njoj se počela skupljati nelagoda, pretvarajući se polako u strah. „Siandrin bodež. Njen bodež i ona demonska lobanja što sam je dirao vlastitim rukama i vjerovatno na taj način na sebe prizvao prokletstvo. Za ostale ne znam, ali sigurno ću prije ili kasnije saznati.”

„Možda stvor ne želi da rasipamo pažnju, želi da se fokusiramo na jedan predmet”, objasnila je. „Mora da i Bradataluinat ima isti cilj.”

Adrian je umorno otpuhnuo. „Čekajte. Polako. Stvor, dakle, želi da za njega skupite uklete predmete. Svakom govori da traži po jedan. I šta kad, recimo, vas troje skupi po jedan ili eventualno dva? Hoće li vas tjerati da se udružite ili…”

„Tjeraće ih da se sukobe”, upao je Anar. Tvrdnja je bila prilično oštra i gruba, netipična za njega, ali kao da mu je ozbiljnost situacije nalagala da bude direktan i ne štedi riječi. „Ako stvor želi predmete, njega je briga za one koji to za njega rade. Možda ih ipak neće tjerati da se sukobe, nego da jednostavno predaju predmete jednoj osobi.”

„Ne znam kako će to moći”, rekao je sjevernjak. „Ja osjećam ozbiljnu povezanost s onom lobanjom. Odvojiti se od nje nešto je najstrašnije što mi se trenutno može desiti. Zato je i jesam donio pod krevet.”

„Molim?!”, Adrian je skoro povikao.

Siandra ga je kucnula laktom. „Moraš razumjeti.”

Iako je jedan trenutak pokušavao shvatiti, na kraju se uhvatio za glavu. „Koja komplikacija… Toliko o tvojim pljačkašima. Izgleda da imamo mnogo ozbiljniji problem.”

„Ali barem je srž jasnija”, dodao je Anar mirno. „Sad znamo zašto se sve dešavalo. Bradataluinat je poveo pljačkaše u pohode da traže neki predmet ili predmete. I pljačke će trajati dok ih ne nađe. Mi smo se umiješali slučajno, ako slučajnosti postoje. Situacija jest ozbiljna, ali jasno nam je šta trebamo raditi.”

„Da”, Adrian je klimnuo, konačno zadovoljan što je povezao tačkice. „Moramo ga spriječiti u tome.”

„Ne znam kako u tome možemo uspjeti”, Siandra je mrzila što zvuči pesimistično i pitala se je li to ponovo Uku govori iz nje. Čak ni uz dodatni umni napor nije mogla pojmiti kako se tom stvoru uopšte može oduprijeti. „Njegovo je oružje san. Tamo ne možemo djelovati zajedno. Tamo smo Urgar i ja sami, a nemamo snage da mu se suprotstavimo. I sa svakom neprospavanom noći, te snage imamo sve manje.” Završila je dobacivši mu pogled i uhvativši njegov, pun razumijevanja i tužne saglasnosti.

Anar i Adrian nisu progovarali. Adrian se uzvrpoljio, želio je nešto reći, predložiti, doći na neku ideju, ali nije mu išlo od ruke. I tako je i ona polako padala još dublje u očajanje, pomišljajući kako izlaza nema. Kako juri naprijed u jednom pravcu, tačno prema provaliji.

„Mora postojati način”, promrmljao je anagradski princ. „Pokušajte saznati za šta mu predmeti trebaju. Ne znam kako komunicirate, ali… Probajte.”

Urgar je klimnuo. Ona je pokazala blagi osmijeh. Došao je kao posljedica trunke olakšanja što uz sebe ima nekog. Nekog ko će sigurno uraditi sve što može da joj pomogne, iako je vjerovala da neće biti dovoljno. Strah joj je ograničavao maštu, a nedostatak mašte ograničavao je mogućnosti. I tako nije vidjela kako uopšte prekinuti taj nekontrolisani juriš prema provaliji. Učinilo joj se da negdje čuje Ukuov smijeh, ruganje njenoj bespomoćnosti i zadovoljstvo zbog svoje pobjede. Od nje ga je dijelilo samo vrijeme. Tad joj je odnekud došla pomisao da bi tu pobjedu već ostvario da je opsjeo nekog drugog. Ona je pružala otpor. Ona je čak i pod pritiskom njegove sile bila u stanju osmjehnuti se i raspršiti onu bol što joj je stvarao. Sve zahvaljujući ljudima oko sebe. Hoće li to biti dovoljno da se ipak desi čudo i da se nekako pojavi način njenog oslobođenja? Nada je bila slaba, ali je iz prkosa čuvala njenu iskru, duboko u sebi na sigurnom, tamo gdje nikakvo zlo nije moglo doprijeti.

Hvala na čitanju. Svoje utiske možete poslati porukom na Facebook, Instagram i LinkedIn. Moju analizu i iskustvo tokom smišljanja i pisanja romana možete pratiti u videima na YouTube kanalu.