10. POGLAVLJE - Put s ciljem

Strma stijena se izdizala preko trideset koraka prema nebu. Širina joj nije bila toliko jasna Zarinom oku zbog velike količine snijega i grupa crnogoričnog drveća koje ju je kitilo. Ipak, u mraku je svjetlost logorske vatre otkrivala neku vrstu prirodnog džepa što ga je formirala pružajući tako dobro sklonište i zaštitu od vjetra.

Prvo je primijetila odsjaj narandžaste svjetlosti po nakrivljenim zidovima stijene. Potom je vidjela vatru i prilike oko nje. Pet jahača i njihovih pet konja. Odmarali su i sudeći po čestom smijanju, atmosfera je bila dobra. To je značilo da im je sigurno manje hladno nego njoj. Počela je gubiti osjećaj u prstima. Za svako pomicanje morala je ulagati natprirodan napor. Tresla se sve vrijeme, a sve to bez vjetra kao stalne prijetnje. Šta kad i on jednom zapuše?

Očekivala je da razbojničko sklonište bude prostranije pa da ga iskoristi da uporedo s njima tu provede noć i usput sakrije konja. Ovako ne da nije imala gdje sakriti konja, nije se ni sama mogla nigdje sakriti. Iskra radoznalosti ju je tjerala da siđe dole niz blagi snježni nagib i neprimjetno pretraži robu koju su naslagali pored jednog od skromnih šatora. Na tako malom prostoru, poduhvat je bio gotovo nemoguć, što ju je navelo da misli kako je sigurno Nur’kaden tjera na tu ludost. Taj joj se stvor prečesto u posljednje vrijeme počeo javljati. Gotovo kao da ju je obuzeo, što sebi nije željela priznati. Već je odlučila da će prići razbojnicima, ali je to pravdala nuždom da na toplom provede noć.

Razgovor nije dolazio u obzir. Čak i kad bi je primili u svoje društvu tu noć, znala je da bi tražili nešto zauzvrat, a šta mogu tražiti od jedne djevojke? Gadili su joj se, iako joj ništa nisu uradili. Znala je da bi. Nekim djevojkama sigurno jesu.

Spustila se nizbrdo koristeći stijenu kao zaklon. Kad je provirila iza ugla prema vatri, iznenadila se shvativši da se nalazi mnogo bliže nego što je očekivala. Glasovi razbojnika postali su jasni i razgovijetni. Šćućurila se u snijegu koji joj je pružio malo topline i usput osluškivala. Imala je dovoljno snage i topline u tijelu da sebi to priušti. Ali ako razgovor ne krene u željenom smjeru i ne oda joj informacije o tovaru, moraće smisliti nešto novo. To novo, duboko u njoj već je imalo formu, ali je to zanemarivala. Kao da se nije ponosila što sve rješava nasiljem.

Razbojnici su pričali o vremenu. Čudili su se što nema vjetra, što je uglavnom vedro i nema padavina. Potom su proklinjali zimu na Farasu govoreći o vremenskim prilikama na kontinentu i zamišljajući kako je sad mnogo toplije i prijatnije u Senosu i Alkomgradu.

„Još malo, druže, još malo”, govorio je jedan. „Mi smo svoj posao odradili. Valjda su i ostali.”

Drugi je frknuo. „To i jeste problem. To što se moramo oslanjati na druge. Sve su to nesposobni ljeniguzi. Evo, ja odmah ruku u vatru stavljam ako su oni našli išta vrijedno.”

„Ma mora da jesu. Prevrnuli smo čitav Faras. Ako ne nađemo to što gazda traži, onda ono sigurno i nije ovdje.”

„Usput, šta je s gazdom? Nešto mi je čudan u zadnje vrijeme. Nikad nije bio ovoliko opsjednut nekim blagom.”

„Niti znam, niti me interesuje. Njegovo je da misli i planira, moje da izvršavam. Sretan ja, sretan on.”

Nasmijali su se. „Jest. Slažem se. Ako hoće ja ću mu donijeti još i srp i kramp uz ovu kosu.”

„Daj ovamo tu kosu, da je malo bolje pogledam.”

Zara se trznula. Provirila je preko hladne stijene. Momci su sjedili oko vatre. Jedan je ustao i otišao do naslagane robe. Uzeo je nešto što je ličilo na kosu platnom omotanu oko sječiva i drške. Predao ju je radoznalom prijatelju koji je odmotao tkaninu i stao je proučavati.

„Ma ništa. Kosa kao kosa. Još je i stara. Gledaj kako se razglimala. Ovim da slučajno udariš po čemu debljem…” Ispustio je zvuk imtirajući pucanje. „Gotovo.”

„Možda je taj seljak bio neki gazdin prijatelj pa mu je to uspomena.”

Neko je frknuo i nasmijao se. „Otkad gazda mari za uspomenama? Ako se uspomena ne može unovčiti, nema od nje koristi.” Glasno su se smijali, a kroz taj smijeh čule su se i riječi: „Nosi ovo.” Razbojnik je ponovo umotao kosu u tkaninu i predao je prijatelju koju ju je odnio na gomilu. Zara nije treptala. Ako Bradataluinat želi tu kosu, možda bi je ona trebala uzeti za sebe i tako preuzeti dio kontrole nad situacijom. Ipak, teško se mogla uvjeriti da je ta kosa toliko važna, a da u tim vrećama nema nešto vrijednije. Nešto iznutra uvjeravalo ju je da je ipak kosa Bradataluinatu najvrijednije što ti ljudi nose. Nur’kaden, pomislila je stišćući zube. To je morao biti on, njoj takva budalaština ne bi došla čak ni iz dubine duše. Nije ga željela poslušati, ali druga se pomisao suprotstavljala tome; pomisao na Anara i njegov položaj u selu. Šta oni planiraju? Do kakvih su tragova i informacija došli? Ako je kosa stvarno toliko važna razbojničkom vođi, njena krađa bi ih mogla staviti u dobar položaj. Dok je stajala na toj uravnoteženoj klackalici, talas hladnoće prošao joj je kroz tijelo. Okrenula se gore prema vrhu brda i ugledala konja kako je posmatra kao da joj govori da neće još dugo moći izdržati. Morala je krenuti. Bila ta kosa važna ili ne, moraće te razbojnike istjerati iz skloništa. Ali kako da to uradi sama? Koliko god vjerovala u svoje sposobnosti, i te sposobnosti su imale granice. Pomislila se predstaviti kao Bradataluinatova rodica koja mu nosi informacije o stvarima koje traži. Morala bi glumiti, a to je mrzila. Morala bi sjediti s tim gadovima, a to joj je bilo još mrže. Mogla bi ukrasti tu kosu, uzjahati konja i trkom se vratiti nazad u selo. Međutim, po povratku tamo bi je dočekala brojna pitanja i neželjena pažnja. Nalazila se u labirintu iz kojeg nije bilo izlaza i to ju je nerviralo. Škrgutala je zubima, stiskala šake i koprcala se u sebi, ogrnuta nelagodom, sputanom željom da nešto uradi i oslobodi se.

Na kraju joj je jednostavno došlo. Probaće ukrasti kosu. Šta onda? Pitanje nije imalo smisla jer je prvo morala preživjeti taj upad u neprijateljsko sklonište. Bacila je pogled nazad na konja i shvatila da se za njega ne treba brinuti; pljačkaši će ga primijetiti i sigurno neće ignorisati. Konj je bogatstvo kakvo se ne ignoriše. Uhvatila se kako razmišlja o neuspjehu i još se više razjarila. Nekim čudom, na njenu sreću, Nur’kaden je nije smarao. Možda je i ono bio samo trenutak njene slabosti koji mu je omogućio da joj se ušunja u um. Misli su joj navaljivale. Pomisao na smrt stvarala je nuždu u umu koji je već slagao posljednje stvari koje treba obaviti, ali ona ga je tu sasjekla. Nije uopšte željela razmišljati, nije to bila ni poenta njene samoubilačke odluke. Pažnja joj je bila na naslaganoj robi kojoj je morala prići.

Neko je vrijeme posmatrala pljačkaše, njihove pozicije, ponašanje; prekratko je to trajalo da bi joj dalo neki bolji uvid u situaciju i stvari koje bi mogla iskoristiti. Ovako, učinilo joj se da su momci zauzeti govorom i da malo pažnje obraćaju na sve što se dešava oko njih. Mora da su bili prepuni samouvjerenosti kad su mislili da se niko neće usuditi ugroziti ih. Nisu se trudili biti tihi, a nisu ni štedjeli na drvima pa je vatra buktala stvarajući mnogo više svjetla nego što bi bilo preporučljivo. Tako je stvarala i više svjetla na koje su im se oči navikle, što bi njoj moglo omogućiti da se kroz tamu provuče neprimjetno.

Izašla je iz zaklona dok joj je srce divljalo. Tijelo se plašilo. Um se plašio. Tjerao ju je da nastavi razmišljati, vjerovatno onoliko dugo koliko će joj trebati da odustane od odluke. Ali ona, ono što nije ni um, ni tijelo, odbacila je sve suptilne savjete i spustila se u niski položaj, šunjajući se prema robi. Jedan od razbojnika pogledao je u njenom pravcu; ona se nije obazirala i nastavila je korak. Ispostavilo se ispravnim. Našla se iza naslaganih vreća i umotanih predmeta među kojim ju je zanimao samo jedan. Uvjerena je bila da je i kosa tu; vidjela je razbojnika kako je vraća, ali ipak je nije mogla odmah pronaći. Premetala je nekakve umotane motke i konačno je pronašla. Bila joj je ispred nosa, ali tama je učinila svoje. Podizanjem kose oborila je jednu vreću, a u njoj se po nesreći nalazilo nešto zveckavo. Iako nije bilo previše glasno, zvučao je upečatljivo u tihoj noći pod otvorenim nebom.

Zara se skamenila. Momci su se okrenuli. Ustali su. Lica su im bila ozbiljna, sumnjačava, u svakom slučaju neprijateljska. Nije bilo vremena da se misli, odluke su se donosile u trenutku. Tako je i ona nesvjesno odlučila čekati i nadati se da je neće primijetiti. Međutim, koliko god svjetlost vatre bila jaka, nije bila dovoljna da ih zaslijepi da je ne vide u mraku. Možda je tome doprinio i snijeg posvuda oko njih, zbog kojeg ni noć nije bila crna kao one na kontinentu.

„Šta radiš to?!”, viknuo je jedan od njih. Nalazio se na desetak koraka od nje. Mogla je krenuti u trk, ali gdje bi stigla? Nisu imali lukove, ali trčati po snijegu nije zvučalo privlačno. Morala se vratiti do konja pa potom polako kroz prtinu koju je sama napravila… Trajalo bi predugo i sasvim sigurno ne bi uspjela.

Znači, to je to, javilo joj se u mislima i odmah je razljutilo. Nije to to. Još je imala oštrice na rukama, još je imala snagu i stajala je na obje noge.

„Ostavi to, mala, i ne traži probleme”, dodao je drugi i spustio ruku na mač za pasom. Ostali su učinili isto ne skidajući oči s nje.

Imala je nagon da im odogovri, ali ne i riječi.

„Ako ti je hladno, možeš se ugrijati. Ako si gladna, ima i toga. Samo moraš biti poslušna.” Na lice je nabacio prepreden osmijeh. Ostali su shvatili značenje njegovih riječi pa su i oni razvukli usta, a ona je skakala očima s jednog na drugog, sve svjesnija da se neće izvući bez borbe.

„Ne treba mi ništa”, odgovorila je i tad ju je težina kose u rukama podsjetila da je drži. „Osim ovoga.”

„E, vidiš, baš to ti ne možemo dati. Ali sve ostalo možeš dobiti”, cerekao se i počeo koračati. Ona je udahnula. Dovoljno zraka da je održi prisebnom. Prišao joj je na dva koraka s rukom na maču. „Hajde, nemoj da moramo koristiti silu.” Zatim su mu oči brzo pale na njene ruke, možda mu se vid tek tad dovoljno privikao na mrak pa je vidio njene oštrice. „I skidaj to oružje!”, naredio je. Probadao ju je pogledom, a ona mu je prkosila. Kad je postalo jasno da mu neće udovoljiti, stisnuo je balčak i trzno rukom da izvuče oštricu. Nije uspio. Ispustila je kosu i skočila pred njega zarivši mu dvostruke oštrice pravo u vrat i jednako brzo ih izvukla van. Mač mu je dopola virio iz okvira dok je krkljao i slobodnom rukom pokušavao zaustaviti šikljanje krvi.

Iza njega se razlila galama. Kad je nesretnik pao, vidjela je ostalu četvoricu kako s mačevima i sjekirama trče na nju.

„Eh, sad si mrtva…”, čula je demonski glas u glavi. „Osim ako ti ono moje u krvi ne pomogne.” Zanemarila ga je. Nije ga ni čula, niti bi imala vremena analizirati sve i da jeste. Naivni razbojnik je zamahnuo vodoravno, mačem joj nastojeći skinuti glavu. Zašto svi pokušavaju isto? Sagnula se i uvježbanom kretnjom mu probola vrat prije nego što je stigao i dovršiti zamah. Krv ju je poprskala po licu. Drugom ga je rukom zgrabila za rame i sklonila s puta. Ispred sebe je imala još trojicu. Prvi je bio neki gorostas koji je sjekirom zamahnuo dijagonalno i s pristojne distance pa nije mogla uzvratiti. Samo se izmakla, ali ju je na tom položaju dočekao drugi razbojnik. Njegovom se maču nije mogla izmaći pa je podigla i ukrstila oštrice. Udarac je sijevnuo, zglobovi su je zaboljeli, ali ga je uspjela odbiti i povući se koji korak dalje od njih, bježeći od okruživanja. Međutim, mač mu je bio lagan pa je brzo napravio novi korak prema njoj i ponovo zamahnuo. Iz njene perspektive, taj je pokret bio previše spor, toliko spor da se stigla provući ispod mača i njegove ruke, naći mu se s boka i zabosti mu oštrice pod pazuh. Kad ih je izvukla, povukla je i mlaz tople krvi što je obojio ugaženi snijeg pod nogama, prije nego što je tijelo palo licem prema tlu.

Čula je psovanje, kao da je dolazilo posvuda oko nje. Zatim je uslijedio udarac. Kao da ju je po leđima odalamio nekakav štap. Ustvari, bio je to mač razbojnika koji je vrebao svoju priliku. Imala je debeli kožni prsluk koji je mogao zaustaviti oštricu u najgorem slučaju, ali u tom trenutku nije znala je li u tome uspio. Pala je i otkotrljala se preko ramena, dok joj je u glavi bubnjalo, a daha nestajalo.

„Prokleta kučka!”, neko je zarežao.

„Ubij je! Vidiš da nije normalno koliko je brza.”

Kad je podigla glavu, razjareno lice gorostasa sa sjekirom prekrilo je nebo, a u mraku je oštrica sjekire bljesnula prije nego što se strmoglavila na nju. Ponovo se bacila ustranu. Osim tupog bola u leđima, javio se i onaj u laktu na kojeg je nakratko i zaboravila. Stisnutih zuba morala se ponovo baciti, pa povući nazad skoro u sjedećem položaju, grčevito nastojeći ugrabiti priliku da konačno ustane. Sa strane je vidjela sjenu. Drugi razbojnik ju je šutnuo. Ciljao je i pogodio glavu, ali je usput zakačio rame što je ublažilo udarac. Osjećala je da joj je glava veća i teža, ali nekako se pridigla, ni sama nije znala kako. Ponovo ih je čula da psuju i spominju njenu brzinu.

„Šta si ti?”, promrmljao je onaj s mačem. Umjesto odgovora skočila je pred njega toliko brzo da ga čak ni refleks nije uspio spasiti te mu zabila oštrice pravo u lice. Čula je kako kost puca, a potom i njegov prigušen uzdah. Jedna mu je probola oko, druga je prošla kroz obraz niz koji se slivala rijeka krvi.

Sjekira se ponovo nadvila nad njom pa je brzo povukla oštrice napolje, tako da je sječivo prošlo između nje i mrtvaca na nogama. Tu je priliku čekala. I njemu je željela probiti lobanju, ali ju je iznenadio ostavivši sjekiru i zbrabivši je za ruku. Pokušala je i s drugom, ali ju je odbio, a potom zgrabio. Oba stiska na njenim podlakticama bila su poput kliješta. Trzajem ju je privukao sebi i glavom tresnuo po licu; u posljednji čas se okrenula da spasi nos. Bol joj je sijevnuo u obrazu. Udario ju je još jednom. Pa još jednom. I ponovo je zamahnuo želeći demonstrirati da je njegova glava tvrđa od njene. Nije morala razmišljati pa da shvati da taj okršaj neće dobiti. Nogom ga je udarila u međunožje, a kad je kriknuo i napokon stao, uzvratila mu je na isti način - čelom mu slamajući nos.

Zaurlao je i zavitlao je bacivši je u vatru. Iskre su divlje zaplesale dok ju je vrelina pekla po licu i ruci. Podižući se na noge, otresla zalijepljene komadiće drveta i ugasila usamljene plamenove po tijelu. Podigla je oči i vidjela da razbojnik bježi. Oklijevala je samo trenutak; samo nakratko joj se Anar pojavio u mislima. Nije mu dozvolila da kaže ono što bi je možda zaustavilo. Dala se u trk za njim. Lako ga je stigla i oštrice mu zabola u leđa. Oborila ga je i koljenom držala na tlu. Imao je on snage da se odupre, ali kad je okrenuo glavu i preko ramena vidio da ga samo jedan njen zamah dijeli od smrti, odustao je od otpora i počeo moliti.

„Nemam ništa protiv tebe”, brzopleto je govorio. „Ne znam ni ko si. Uzmi kosu. Nosi i ostalo ako želiš.”

Ona, međutim, nije vidjela nikakvog očajnika, ni čovjeka koji se predaje. VIdjela je čovjeka koji ju je zamalo ubio. I zato je zamahnula i zabila mu krvave oštrice u sljepoočnice. Izvukla ih je još surovije i konačno ustala. Konačno je sve utonulo u tišinu, osim njenog disanja i pucketanja oslabljene vatre čije su se grane razletjele kad je završila među njima.

Glava joj je pucala od bola. Na leđima je osjećala žar za kojeg je pretpostavljala da je kriv onaj udarac mačem, ali možda i vatra. Lakat ju je također bolio, a opšta iscrpljenost navela ju je da se svali na najbližu prostirku. Uzdahnula je i pri tome ju je presjekao bol u obrazu. Dotakla se i na prstima uočila trag krvi. Barem joj nije bilo hladno. Prijalo bi joj čak i da skine ponešto odjeće sa sebe, ali znala je da je to sve varka. Zviznula je.

„Dođi”, s mukom je govorila. „Dođi da se ugriješ.”

Konj je zanjištao negdje u mraku. Kročivši među leševe i tragove krvi, nelagodno je hrzao kao da je kritikuje zbog masakra.

„Ni sama ne znam kako sam uspjela”, promrmljala je. Kao odgovor, došao je prigušen smijeh.

„Da si kojim slučajem ostavila jednog od jadnika na životu, mogli bi ti reći kako ti oči sjaje demonskom vatrom.”

„Zaveži!” Lice ju je boljelo čak i pri govoru. Demon je srećom utihnuo, a ona je konačno mogla odahnuti. Barem dok žestina nije splasnula, a um preuzeo vodeću ulogu. Tad su krenule kritike. Miris krvi nije nestajao; bio je tu i znala je da će tako ostati sve do zore. Krvi je bilo posvuda oko nje, posvuda po njoj; kao da se naknadno tu stvorila. Zar sam ja sve ovo uradila? Petorica mrtvih ležali su u netipičnim pozama; iskrivljeni, deformisani, odvratni - beživotni. Kroz glavu su joj prolazile slike, uglavnom njihove samrtničke grimase. Na trenutak joj je kroz um prošla pomisao na bol koji su proživljavali, ali već u sljedećem im je drsko odgovorila: To su i zaslužili. Vlastiti bol ju je na to podsjećao.

Prerovila je njihove zalihe i s olakšanjem zaključila da bi tu mogla provesti i nekoliko dana. Možda i hoće. Zašto bi kosu morala vraćati odmah? Zašto bi je uopšte morala vraćati? To je samo glupi predmet, iz nekog razloga važan vođi razbojnika. Zar je treba biti briga i za njega? Pa ona sad vodi drugi život. Nema više Anara, nema prijatelja, nema nikog. Samo ona. To je iz nekog razloga boljelo, čak i više od rana i udaraca iz borbe. Boljelo je negdje unutra gdje nije mogla dokučiti rukom, uhvatiti se i ublažiti osjećaj.

Zalihama je počastila konja, potom i sebe. Pronašla je nakakav alkohol i natopila krvavi obraz. Zavukla je ruku pod ogrtač, prsluk i košulju, te napipala posjekotinu na leđima. Nije se činila ozbiljnom, ali ju je za svaki slučaj očistila onoliko koliko je mogla. Smrad ju je nervirao, a leševi razbacani oko vatre podsjećali na masakr koji bi Anar sigurno osudio. Znala je da više nije važno šta on misli, ali neke stvari su postale dio nje i trebaće joj dugo da ih se riješi. Baš kao što će Nur’kadena morati istrgnuti iz sebe, tako će morati i Anara. Iako iscrpljena, pronašla je snagu da skloni tijela na gomilu podalje od vatre. Ako divlje zvijeri i namirišu obrok, biće na dovoljnoj distanci od nje. Zatim je ponovo otišla po čuvenu kosu, odmotala je tkaninu i osmotrila sječivo i staru dršku. Baš kao što je razbojnik zaključio, ni po čemu nije bila posebna, čak ni vrijedna. Ali ako je Bradataluinat traži, onda u njoj sigurno nešto ima. Spustila ju je pored sebe u šator, dodatno se ogrnula i legla. Vatra je gorjela posljednjim djelićima snage. Kako je njen plamen slabio, tako je i premorena Zara polako tonula u san.

Snijeg joj je sezao do koljena, vjetar šibao lice, a magla ograničavala vidik. Posvuda okolo vidjela je samo duboki snijeg. Vladala je neka čudna energija; mračna i zloslutna, toliko neprijatna da je poželjela da je Anar tu. Okretala se okolo ne bi li ga ugledala, ali bila je potpuno sama.

„Zaro, Zaro”, javio joj se podrugljiv glas. Ispred nije vidjela nikog pa se okrenula, zbunjena što je zvuk dolazio iz svakog pravca. Tako nešto doživjela je s Nur’kadenom pa je pomislila da je to on, ali nešto ju je bunilo, nešto što nije mogla potpuno rasvijetliti. Stisnula je šake, podižući dvostruke oštrice.

„Ti ćeš mi sigurno biti najdraža podanica.”

Frknula je i nacerila se, prelazeći nervoznim pogledom po mutnom prostoru posvuda okolo. „Šta je sad? I ti si neki demon? Zašto svi imate slične zahtjeve?”

Iz magle su naglo izronile blještave ljutite oči i jednako blještava šiljata usta. „Zato što nismo ljudi i vi to ne možete razumjeti.”

Prizor ju je zatekao. Iako je slutila da to nije Nur’kaden, opet ga je u podsvijesti očekivala. Toliko joj se urezao u um da je njegov lik predstavljao i sam pojam demona. A sad ovo… Nije mogla ni pretpostaviti o čemu i o kome se tu radi. Duboki snijeg joj je zarobio noge i dok je hipnotisano zurila u to čudovišno lice, oslobađala je sebi prostor oko čizama, ne želeći ništa prepuštati slučaju.

„Šta si ti?”, pitala je mrzeći se što zvuči slabo.

„Tvoj gospodar. Predlažem ti da se predaš. Tako će sve biti brzo i bezbolno. A i ostaće nam više vremena za pametnije stvari.” Iako mu se usta nisu micala, smijeh je zatutnjao prosotorom, a iz magle izornila divovska dekorisana kosa.

Zara je u sebi opsovala. Nikad u životu nije vidjela toliko oružje. Kako se od toga uopšte odbraniti? Odgovor je mogla dobiti samo u praksi, a stvor se pobrinuo da je odmah stavi na test. Zamahnuo je i nasrnuo na nju. Čučnula je. Oštrica je fijuknula iznad njene glave, a hladan vjetar što ju je pratio nemilosrdno ju je ošamario. Ipak, ostala je pribrana i po navici zamahnula oštricama, iako nikakvo tijelo nije vidjela. Zamah je otišao u prazno. Lice se ponovo okrenulo njoj. Ponovo zamah i opet je čučnula slušajući zlokobni fijuk. Pokušala mu je uzvratiti, ali kao da nije imao tijelo. Kad se sljedeći put izmakla i stala na distancu, primijetila je da joj se panika penje do grla. Kako ubiti tog stvora? Prokleti sniijeg joj nije dozvoljavao da bježi, što je kao jedinu mogućnost ostavljalo borbu.

Stvor kao da joj je pročitao misli. Smijao se njenom neznanju i bezidejnosti. „Rekao sam ti. Zašto me niko ne sluša?”

Nije znala koliko je ozbiljan bio s onim da mu bude podanica, ali u njenom svijetu nikakvo ropstvo nije dolazilo u obzir. Jednom je pala u tu zamku zbog vlastite slabost i nemoći - nikad više. Radije će umrijeti nego služiti nekom, nego se odreći vlastite slobode da misli i radi ono što želi. Jer njen je život njen, kakav god bio. Izgleda da jednom kad čovjek spozna pravu slobodu, više je se nipošto ne odriče. Zato su joj se gadili oni koji su i dalje klečali pred ovim ili onim gospodarom, možda i još većim bijednikom od njih kad je spao na to da ovisi o službi drugih. Tako je i taj zubati stvor bio bijedan i slab, ali u borbi koju su vodili, imao je ogromnu prednost. Ljutila se na neravnopravne uslove. Ona je imala tijelo, on ne. Ona se morala probijati kroz snijeg, on je lebdio. Bez ikakve nade i ideje, čekala je da on povuče potez. I tako je izbjegavala njegove zamahe osjećajući kako sve više i brže gubi snagu. Stvor se neprestano smijao, uživajući u nadmoći i neizbježnoj pobjedi.

Već klonula i iscrpljena, na kraju je ipak kleknula. Iako taj čin nije bio rezultat poniznosti, ljutio ju je jer je dolazio iz nemoći. Ugledavši čudovišno lice iznad sebe, pomislila je kako je to to. To je njen kraj. Pred očima joj je bljesnuo Anar i njihov posljednji susret. Sramila se sebe. Onakva reakcija… Ako je već morala doživjeti kraj, mogla ga je makar zagrliti. Makar poljubiti. Valjda bi i on poljubio nju. A tad bi se i mogli razići. Ovako…

„Anare…”, izustila je.

„Zaro!”, čula je njegov glas i naglo živnula. Pogledala je iza sebe i vidjela ga kako se probija kroz snijeg, kako ga razgrće pred sobom, svim silama nastojeći doći do nje. On joj je bio jedini spas. Okrenula je leđa opasnosti i požurila mu u susret. Iza je čula ljutito režanje i talas vjetra koji joj je udario u leđa govorio je da je stvor u naletu. Vjerovala je da to nije važno i da će stići do Anara na vrijeme, iako nije imala pojma kakve to veze ima i kako će je to spasiti. Štaviše, moglo bi ih oboje ubiti. Ali ako mora birati kako da umre, neka to bude u njegovim rukama.

Čitav taj trk trajao je predugo. Smatrala je da ju je stvor već trebao stići, ali se nije usuđivala okrenuti i provjeriti gdje je. Umjesto toga, svu je snagu ulagala u bitku sa snijegom, baš kao i Anar. Kad su konačno stigli dovoljno blizu, kad je konačno osjetila toplinu i snagu njegovog dodira, neka joj je sila prošla kroz tijelo i taj magloviti i snježni prizor je nestao. Otvorila je oči u potpunom mraku, pokrivena do grla. Čelo joj je bilo vlažno od znoja i trebao joj je zrak. Osvrnula se oko sebe prvo se želeći uvjeriti da je ipak sanjala. Sjetila se praćenja pljačkaša i potom borbe s njima. Njen je konj spavao dva koraka od nje, konji razbojnika nešto dalje.

Kakav je ono ludi san? Natjerao ju je da se osjeća slabo i bespomoćno - malo šta je više mrzila. Osim toga, Anar ju je ponovo spasio. Iako mu je bila zahvalna, jedan dio nje se ljutio. Dokad će je više on spašavati? Ali ko drugi ako ne on? Ko će njega drugi spašavati ako ne ona? Ko bi rizikovao više? Možda Sinadra. I bijes se ponovo počeo razbuktavati. Ne, ne bi ni ona. Niko ne bi rizikovao kao ja. Jer mene smrt ne plaši. Dok su joj emocije divljale, um je tiho šaputao, a dio tog šapata ipak je dopro do njene svijesti. Vraćao je vrijeme nazad, vrtio slike starih događaja, razlog njene svađe s Anarom. Ružno je sanjala? Baš kao i ja sad? Zvučalo je malo vjerovatno, ali ne i potpuno besmisleno. Možda Siandra stvarno ima neki problem.

U razmišljanju ju je prekinula nelagoda u stomaku. Kao da joj je mogla vidjeti trag, pogled je skrenula na umotanu kosu. Predmet je bio na starom mjestu, naizgled nebitan i bezopasan. Ipak, duša je vidjela ono što um ne može. Ta slika nije bila kristalno jasna, ali je ipak jasno upućivala da kosa zrači mračnom energijom koja je kriva za njen san. Nur’kaden? Nije se oglašavao, ali možda joj je na taj način savjetovao šta da misli. Teško je mogla razlikovati vlastitu intuiciju od njegovih sugestija. Morala se smiriti. Baš kao što joj je onaj čovjek savjetovao. Mir će spriječiti tog stvora da joj se obraća.

Iz svega toga nametao se jedan ishod - povratak nazad. Ko god bio onaj stvor u snu, njegova je moć ozbiljna. S pravom se zabrinula da će ga ponovo sresti kad sklopi oči. Hoće li Anar opet biti tamo da joj pruži ruku? U stvarnosti bi sigurno bio; o snovima, međutim, nije znala mnogo i zato je sumnjala. Osim toga, slutila je da stvor ima neke veze i sa Siandrom. Možda je djevojka pala pod njegovu vlast i možda je Anarova briga za nju bila opravdana.

Znala je da tu noć više neće spavati. Ustala je i natovarila konje. Zaustavila se pored kose. Ako je predmet uklet i preko njega djeluje ono zubato stvorenje, možda je najbolje uništiti je. Ipak, željela se uvjeriti da sve to ima veze sa Siandrom. Koliko se god uništenje kose činilo logičnim, ipak je taj čin odgodila. Uzjahala je svog konja i povela ostale; slutila je da će ih osuditi na smrt ukoliko ih ostavi.

Tijelo ju je i dalje boljelo. Nije mnogo spavala i pitala se kako će se to odraziti na njeno stanje. Imala je druge brige i činilo se da je to drži, ali koliko dugo? I šta ako se na putu ispriječi nešto što će ponovo zahtijevati značajan utrošak njene en ergije? Um je zahtijevao pripremu i planiranje, ona ga je ignorisala gonjena iskrom krivice da je uradila nešto pogrešno.

Hvala na čitanju. Svoje utiske možete poslati porukom na Facebook, Instagram i LinkedIn. Moju analizu i iskustvo tokom smišljanja i pisanja romana možete pratiti u videima na YouTube kanalu.

> SLJEDEĆE POGLAVLJE.