I

Mentosib je ponovo zahvaljujući boljim kartama odnio pobjedu. Siandra je osmijehom pokazala da joj poraz nije teško pao, štaviše, pokazala je da su joj važniji društvo i razonoda. Zaboravljala je na probleme, a nije bilo ni suptilnog Ukuovog pritiska da radi ili misli ovo ili ono. Čim su prestali s igrom, prva briga joj je pokucala na vrata.

„Sunce je već zašlo, zar ne?”, pitala je, a mladi sjevernjak se izvio da bolje vidi kroz veliki prozor na suprotnom kraju sale.

„Jeste. Ali još se vidi. Ne pada ovdje noć tako naglo.”

„Znam, ali pitam se gdje su Anar i Adrian dosad. Možda je Zara u nekom ozbiljnom problemu pa su se zadržali da joj pomognu.”

„Nemoj odmah misliti na najgore.” Uz riječi je dodao i osmijeh ohrabrenja. „Dovoljno je da su malo skrenuli s puta i zašli u dubok snijeg. Samo to ti značajno produži putovanje.”

Znala je to, ali je nije moglo utješiti. Natjerala se da nešto pojede, potom je izašla na hladnoću. Ledeni zrak joj je prijao. Mjesečina mladog mjeseca nije bila jaka, ali je zajedno sa zvijezdama odgađala dolazak noći. Sjevernjaci su se posakrivali po kućama i jedino su stražari s bakljama bili napolju na svojim mjestima. Pred kapijom se čula neka buka. Stražari su podizali teški red usko zbijenih drvenih šiljaka. Ispod njih su u selo ujahali Anar i Adrian. Znači nisu je pronašli. Ostala je u mjestu, dopuštajući da je briga mori i zanemari olakšanje što su barem njih dvojica dobro. Žurno su sjahali; Adrian je poveo konje u štalu, Anar joj je prišao.

„Ima li išta? Neki trag?”

„Ima ih nekoliko u blizini puta, ali ne vode nigdje određeno. Tragovi po putu su previše mutni, tačnije, mnogo ih je. Ko bi rekao da ćemo se žaliti što na Farasu nema svježeg snijega…” Slabašno se nasmijao. „Kako si ti?”

Sudeći po njegovom pogledu, mora da je izgledala jako loše. Nije mu mogla ni slagati, a s druge strane, nije se željela žaliti, iako je imala razloga.

„Isto”, odgovorila je kratko.

Prebacio joj je ruku preko ramena i poveo naprijed. „Moramo ostati mirni. Neko rješenje, neka ideja će se pojaviti prije ili kasnije. Hajde prvo da se malo ugrijemo.”

Ušli su u Veliku kući gdje je Mentosib sam igrao neku kartašku igru. Odmah ju je ostavio željan informacija, ali ga je Anar ipak morao razočarati. U nastaloj tišini mladi domaćin je tražio riječi da im sačuva nadu, ali nije mu išlo. Situacija je bila krajnje netipična i niko ga zbog toga nije mogao kriviti, Siandra sigurno ne. Ona je za svoju sudbinu optuživala isključivo sebe. Ona je odlučila njuškati po ruševini, ona je uzela onaj bodež i sad je plaćala cijenu svoje radoznalosti. Ipak, ako je Uku toliko željan da skupi te predmete, onda bi umjesto nje vrlo brzo pronašao novu žrtvu. Gledajući iz malo drugačijeg ugla, činilo se da se čitava ta njegova sablasna potraga jednostavno morala desiti. Da je žrtva bio neko drugi umjesto nje, možda bi sve već bilo gotovo. Jer uprkos svojoj slabosti, i dalje je smatrala da se dobro drži i da mu se opire, iako je bilo samo pitanje vremena kada će potpuno posustati.

Za stolom im se pridružio i Adrian. Na hladnoći je ogladnio pa je objeručke prihvatio večeru. „Jesi im rekao za one jahače?”, punih usta je pitao Anara.

„Potpuno sam zaboravio.”

„Kakvi jahači?”, interesovao se mladi sjevernjak.

„Neka dvojica su nas pratila. Bili su na sigurnoj distanci; da nije snijega vjerovatno ih ne bismo ni vidjeli. Pojavljivali su se pa gubili, ali su nas uvijek imali na oku. Čak ovdje dok smo prilazili selu, oni su stajali na brdu, možda divokorak od nas.”

„Da nisu Garavi pljačkaši?”, pitala je ona.

„Mogli bi biti. Sigurno je da poznaju okolinu i snježne prilike čim su se usudili jahati daleko od puta. Možda imaju i neke tajne staze koje koriste.” Nemoćno je slegnuo ramenima i Mentosibu dobacio pogled. „Samo se nadam da nismo selo nekim čudom učinili interesantnim.”

„Ono je svakako interesantno”, dodao je Adrian. „Samo je pitanje da li Bradataluinat zna da su ovdje predmeti koje traži.”

„Ako Uku to želi, onda sigurno zna”, objasnila je ona.

„Straža je dobra”, rekao je Mentosib. „Stari je naredio da se niko ne pušta unutra osim ljudi iz sela. Rizik se mora svesti na minimum. Ti su zlotvori spremni na sve, a lukavštine su im prirodan talenat.”

„Kako je Urgar?”, pitao je Anar.

„Loše. Ne može spavati i to ga ubi. Nema snage. Mislim, ima, ali trudi se da je maksimalno štedi.”

„A ovo će biti još jedna neprospavana noć”, dodao je odsutno.

Siandra je osjetila Adrianovu ruku na leđima. Pogledala ga je i u očima mu vidjela silnu želju da joj nekako olakša. Nije mogao, ali joj je značila njegova namjera i trud.

„Izdržite nekako ovu noć”, ohrabrivao ju je Anar. „Sutra ćemo morati pronaći neko rješenje. Jednostavno ćemo morati.”

Niko nije rekao ništa. Svi su znali da je u pravu. Problem je bio u tome što nikakvog rješenja nije bilo na vidiku. Njihova mašta nije sezala toliko daleko. U nemoći su se rastali, svako u svoju sobu. Siandri je nešto govorilo da osim nje i Urgara ni ostali neće moći spavati od brige. I to je njeno stanje činilo još gorim. Ležala je u mraku i razmišljala. Trudila se pažnju držati na lijepim uspomenama, nezaboravnim događajim s prijateljima, kao da više ništa slično neće doživjeti. Pitala se hoće li. Da li se uopšte nada da će preživjeti sve to ili se već predala i samo se drži na nogama zbog onoga što je Anar rekao za stolom? Upravo je to i bila njena nada. Nada da će preživjeti noć jer sutra moraju krenuti u potragu za rješenjem. Da li će ga pronaći? To je već bilo isuviše daleko da bi se tim zamarala. Da je imala više snage, možda i bi. Ovako…

II

Iz maštanja i razmišljanja su je trgnuli vrisci napolju. Galama. Psovke. Potom i buka, nekakvo lupanje i prijeteći zvukovi koje nije mogla objasniti. Režanje i bolni uzvici su se miješali. Buka je sve više podsjećala na borbu. Ustala je i provirila kroz prozor. Selo je noću obično bilo pusto, sad je odjednom posvuda vidjela ljude i to naoružane i u borbenim pozama. Mačevi su sijevali, vatra gorjela po zidovima i krovovima kuća. Neko je napao selo. U mraku nije prepoznavala nikakva obilježja napadača, ali jedini koji su imali razlog i mogućnost za to bili su Garavi pljačkaši. Brzo se ogrnula i uzela luk kad su se vrata uz tresak otvorila. Skoro je vrisnula, ali okrenuvši se na pragu je ugledala Adriana u borbenoj opremi.

„Selo je napadnuto. Obuci se za svaki slučaj i ne mrdaj iz sobe. Ja ću…”

„Nema šanse da ostanem ovdje i ne radim ništa”, usprotivila mu se.

„Možeš li uraditi nešto više?”

Shvatila je da nekim čudom ima i više nego dovoljno snage. Nije razmišljala o Ukuu i na trenutak je ponovo bila ona stara. „Naravno.”

„Onda požuri. Čekam te.” Okrenuo se i nestao s praga. Ona se brzopleto obukla i preko ramena prebacila tobolac sa strijelama. U sali je bio samo Adrian, užurban i nestrpljiv. Čim je izašla, mahnuo joj je rukom da ga prati.

„Ko su ovi?”, pitala je žureći za njim. „Garavi pljačkaši?”

„Najvjerovatnije.” Provirio je napolje i zatim izašao. Ona ga je pratila, a isti oni glasovi i buka postali su dvostruko jači. U drveni zid kuće iznad njih zabila se vatrena strijela. Plamen se nije naglo proširio, ali nije značilo da neće. Adrian je isukao mač. „Čuvam te. Gađaj ih.”

Kao da su ga napadači čuli, jedan od njih je iskočio iz mraka i urlajući se ustremio na njih. Adrian ga je dočekao blokirajući zamah uz glasan sudar čelika. Odgurnuo ga je nogom i taman zamahnuo kad je pored njega prošla njena strijela i zabila se pljačkašu u stomak. Zateturao je i spustio oružje. Adrian je iskoračio pred njega i balčakom ga odalamio po glavi oborivši ga u snijeg. Nju je pogledao preko ramena i dobacio joj smiješak. Kao nekad, pomislila je i osjetila žalost. Uhvatila je tu emociju na vrijeme i kritikovala se što misli u tom pravcu. Kritikovala se što je samu sebe već otpisala, što je sama sebi skratila život i popustila Ukuovim pritiscima. Posvuda oko nje, između kuća su se vodile bliske borbe i urlanje boraca vratilo ju je u stvarnost. Odapinjala je strijele i češće promašivala nego što je pogađala. Nije se mogla prepoznati, ali razlog joj je bio poznat i čuđenje nije tralajo. I Adrian je shvatio da se nedostatak sna i opšta iscrpljenost odražavaju na njene borbene sposobnosti pa je sam preuzeo inicijativu. Kretao se prema grupama u borbi i priskakao u pomoć sjevernjacima. Ona ga je pratila i nastojala gađati usamljene razbojnike. Takve je nekad mogla s desetak do dvadeset koraka precizno gađati u noge i tako onesposobiti i ostaviti u životu. Te noći se nije usuđivala. I znala je da će te noći od njene ruke umrijeti više ljudi nego inače. To ju je iznutra tjeralo da oklijeva i prepušta da drugi odrade posao za nju, ali bila je svjesna da bi taj pristup njene prijatelje, a na kraju i nju doveo u rizičan položaj. I zato je nastavila gađati napadače, a oni su padali i režali od bolova.

Anara je primijetila desetak koraka od sebe kako preskače preko ograde i sapliće razbojnika, potom ga balčakom udara u glavu i obara. Drugi razbojnik je podigao mač, ali je anagradski princ čučnuo i posjekao ga po stomaku. Da, biće dosta mrtvih, ponovila je sebi znajući da se ni njemu to neće dopasti. Ali šta drugo da rade? Urlik ju je naveo da se okrene. Nekoliko koraka iza nje, razbojnički mač je razrezao vrat nekom sjevernjaku; oštrica je zašla toliko duboko da je glava mlitavo visila, mršavim tkivom vezana za trup. Bez razmišljanja je podigla luk i zategnula tetivu prebacujući bijes na strijelu. Kad ju je otpustila, skoro istog trenutka je pogodila metu u grudi, a od siline udarca, razbojnik se na trenutak našao u zraku prije nego što je pao i ostao nepomičan.

U trenutku mira, čula je vlastiti puls. Ruke su joj blago drhtale; ništa neobično prije ili poslije borbe, ali nije joj se dešavalo u toku. Slabost. Znala je da je sve to posljedica njenog psihičkog i fizičkog stanja, ali to se nije moglo mijenjati. Dok je Adrianu čuvala leđa i tražila priliku da gađa dovoljno otvorene razbojnike, primijetila je da se Anar uhvatio u koštac s bradatim gorostasem sa sjekirom. Sjećala ga se iz pećine; bio je to Bradataluinat. Izvukla je još jednu strijelu iz tobolca i namjestila je na luk. Na trenutak je zanemarila Adriana i oprezno je prilazila muškarcima u dvoboju. Nije se usudila gađati jer su stajali preblizu; ne bi se usudila ni da je potpuno spremna. Zato je kružila držeći tetivu napola zategnutu, a vrh strijele usmjeren prema borbenim plesačima.

Razmijenili su nekoliko brzih poteza i Bradataluinat ga je odgurnuo nakon svog. „Vi ste oni gadovi što ste mi upali u sklonište”, glasno je zarežao. „Napiću vam se krvi.”

„I tebi treba pomoć, baš kao i nama”, Anar je vikao boreći se s bukom oko njih. „Zaustavi svoje ljude pa da popričamo.”

Siandra nije čekala. Odapela je strijelu koristeći taj sićušni trenutak njihove razdvojenosti. Fijuknula je pored vođine glave i završila negdje iza, ona se nadala ne u tijelu saborca. Bradataluinat je shvatio šta je to bilo i nakratko je skrenuo pogled na nju, te zarežao. „Da popričamo? Nema priče s vama!”

Anaru se sleđa došunjao još jedan pljačkaš. Ona je brzo namjestila novu strijelu, ali je krajičkom oka ugledala neprijatelja kako na svega deset koraka trči na nju. Okrenula se i odapela strijelu pogađajući ga u grudi. Samo je posrnuo i nastavio trk ostavivši je u šoku. Zamahnuo je mačem, a ona se sagnula i tokom te kretnje izvukla nož, te ga pokušala posjeći. Udarila je u nešto čvrsto u predjelu kuka i tad ju je nešto udarilo u stomak i oborilo. Iznad sebe je vidjela dvojicu naoružanih. Jedan je odmah pao, a Adrianova silueta je zauzela njegovo mjesto. Ona je iskoristila nepažnju drugog neprijatelja i zabola mu nož u nogu. Adrian ga je potom dokrajčio.

Dok joj je pomagao da ustane, zabrinuto je vratila pažnju na Anara. Kretao se sporije, ali je uspio posjeći vođinog pomagača. Međutim, odmah potom pojavio se novi. Anar je završio na koljenima, a ona je posegnula za novom strijelom. Ipak, tobolac joj je bio prazan. Talas panike ju je preplavio i očajnički je skakala pogledom posvuda oko sebe tražeći ih i vidjela ih je po ugaženom snijegu, neke čak i slomljene; možda Adrianovom, možda neprijateljskom čizmom. Dok je podizala i postavljala strijelu na luk, neprijateljska sjekira se nadvila nad Anarom. I tad, u posljednji čas pred njim se poput sjene što je doletjela odnekud sa strane, ukazala Zara. Posjekla je vođu po grudima, zatim napravila okret i pomagaču razrezala vrat. Siandra je vidjela kako crne kapljice krvi prelaze preko plamena negdje iza njih.

Bradataluinat se uhvatio u koštac sa Zarom, a za to vrijeme, Anar je ustao i jednim udarcem u koljeno natjerao razbojničkog vođu da klekne. Zatim mu je mač postavio pod vrat. U tom trenutku, Zara je stisnula šaku i krenula da ga ubode pravo u lice. U Siandri se nešto zaledilo. Zaledilo joj se izgleda i tijelo jer se zgrčila i stajala čitav taj trenutak što je trajao kao vječnost.

„Ne, Zaro!”, Anar je viknuo. „Ne!”

I ona je stala, zaustavivši oštrice ispred zarobljenikovog lica. Bradataluinat je bacio sjekiru i raširio ruke u znak predaje. Anar mu je nešto govorio, a njoj se zavrtjelo u glavu. Pala je na koljeno i naprezala se da vidi ispred sebe. Neki su se okršaji prekidali, neki nisu. Vidjela je i da neki razbojnici preskaču preko palisada ili se hvataju za ljestve i bježe. Osjetila je dodir i vidjela Adriana kako je pokušava pridići. Micao je usne, ali do nje nisu dopirale nikakve riječi. Na kraju više nije mogla. Potpuno je klonula i utonula u mrak.

III

Probudila se na leđima. U krevetu. Pored nje je neko sjedio. Pomislila je da je Adrian i već se spremala šta će mu reći, kad joj se razbistrilo i kad je pred očima ugledala Zaru. Kosa joj je bila podignuta i neuredno svezana na tjemenu. Lice joj je bilo karakteristično tvrdo. Sjećala se da je imala sitne kraste od rana što ih je ona liječila; ovaj put su im se pridružile i druge, svježije rane, kao i modrica. Prizor je zabrinjavao i uznemiravao, a još veću je pometnju izazvao njen osmijeh.

„Konačno si se probudila. Bolje da se brzo razbudiš, opet mi treba tvoja pomoć.” Bila je dobro raspoložena što se uvijek moglo jasno prepoznati po humoru, inače vrlo škrtom.

„Kako si ti?”, pitala je slabašno, iako je željela jače.

„Bolje od tebe, izgleda”, rekla je uozbiljivši se, a u očima joj je bilo nečega što je ličilo na saosjećanje. „Saznala sam ponešto o stvarima koje te muče. S ostalim sam već pričala.” Oborila je pogled i duboko udahnula. Nešto nije bilo u redu i Siandra je strepila bivajući svakog trenutka sve budnija. „Znam da sam napravila grešku”, rekla je; pogledi su im se susreli. Siandra je je vidjela da joj je teško, da mrzi to što govori, ali da iz nekog razloga mora i ne može drugačije.

„Nema veze. I ja sam trebala ranije progovoriti o problemima koji me muče i to pred svima.”

Zara je klimnula „Jesi. Ali to je sad iza nas. Ispričali su mi za tog… Ukua i ono što radi u snovima. I ja sam ga srela.”

Siandra je iskolačila oči; bila je potpuno budna. „Ne”, izustila je. „Kako?”

„Ne brini. Nije uspio u svojoj namjeri. Bolje da o tome pričamo za stolom. Anar kaže da ima plan. Tako, čim se razbudiš pridruži nam se za stolom.”

Siandra je razmišljala. Tek kad je Zara ustala, klimnula je, ali bez ikakvog komentara. Kad je ostala sama, obukla se odsutno, ne razmišljajući o toj radnji. Nije razmišljala ni o čemu osim o novom problemu. Sad i Zara. Još samo da Anar i Adrian padnu pod vlast tog zlotvora. Ne! Korila je samu sebe. Ne misli o tome. Ne misli uopšte. Da bi u tome uspjela, požurila je napolje.

Za dugim stolom u Velikoj kući sjedili su njeni prijatelji, Urgar, Mentosib i još nekolicina sjevernjaka. Čim ju je vidio, Adrian je ustao. Malo se sramila njegove brižnosti i kratko mu je odgovorila želeći se što prije naći za stolom i skrenuti pažnju sa sebe. Kad je sjela, primijetila je za stolom i još jedno lice. Krupna građa i gusta duga brada činili su da izgleda kao sjevernjak, ali ona je to lice pamtila iz borbe u kojoj je on bio na suprotnoj strani.

„Bradataluinat nam ima ponešto reći o svemu ovome”, rekao je Anar dok je ona zatečeno zurila u vođu Garavih pljačkaša. „Nadam se da i sam shvata da imamo zajedničkog neprijatelja.”

„Može makar pokušati očistiti dušu”, dodao je Urgar ljutito, „iako ju je zaprljao toliko da ga nikakva zemaljska sila ne moče očistiti. Šestorica su sinoć stradala, nema ko nije ranjen, a o šteti da i ne govorim…”

„Dobro je stari”, prekinuo ga je Mentosib. „Njim ćemo se pozabaviti kasnije. Sad imamo drugih prioriteta.”

Bradataluinat je oborio glavu. Da li se sramio svojih postupaka ili klonuo, svjestan da će i njega smrt uskoro snaći? U situacijama kad bi pred njom stajao krivac za neko zlodjelo, prvenstveno bi osjećala sažaljenje, ali i bijes što se ta osoba uopšte dovela u taj položaj. Zašto mu je to trebalo? Možda zato što ga je Uku natjerao. Bio je on kriminalac i ranije, ali napad na selo i sve pljačke po Farasu bile su proizvod upravo Ukuovog pritiska. Ona je to vrlo dobro znala. Mora da je znao i Urgar, ali ga je bijes zaslijepio. A možda je i to u neku ruku Ukuovo djelo.

„Hajde sad”, Urgar je zarežao. „Pričaj!”

Razbojnički vođa je duboko udahnuo i zagledao se u neku tačku na stolu. „Kao što već znate, pronašao sam taj prokleti kamen, i prije nego što sam shvatio o čemu se radi pao sam pod njegovu vlast. I tad je sve krenulo naopako. Stalno mi je šaptao, stalno mi se obraćao, naređivao, prijetio. Nije upotrebljavao riječi, ali sam ga savršeno razumio.”

Siandra je uhvatila Anarov pogled; ona je pričala istu priču. Što je Bradataluinat iznosio više detalja, to su neke stvari i njoj postajale jasnije. Uku je bio poput pošasti koja se širila njihovim umom i tijelom. Slušajući koliko je pljačkaš imao poteškoća nositi se s tim, polako je shvatala koliko je samo ona otpora pružala. Nju nije mogao natjerati da nekog ubije samo zbog predmeta. Nije znala ni da li je pokušao, ali bila je zahvalna što do te tačke svejedno nije došla.

„Kako si uopšte došao do kamena?”, pitao je Anar.

Slegnuo je ramenima. „Tražilo smo blago. Kamen je bio među dragocjenostima. Tako je sve počelo. Tražio sam predmete ne znajući šta tačno tražim. Znao sam samo za kosu”, dobacio je značajan pogled Zari koja ga je bezizražajno posmatrala, „i po nju sam poslao momke na jug. Nažalost, ni oni se nisu vratili živi. Valjda vam je jasno da nisam imao kontrolu nad sobom. Da jesam, nikad svoje ljude ne bih doveo u ovu situaciju. Ne bih kvario ugled Garavih pljčkaša.”

„Vaš je ugled svakako prljav”, upao je Urgar. „Sad ste samo pali još niže.”

„Meni se čini da su stvari sad malo jasnije”, javila se Siandra kojoj je razgovor otvorio neka nova vrata spoznaje. Ili je to bila samo Ukuova sugestija? Šta god bilo, više nije željela šutjeti. „Ne znam zašto, ali čini mi se da sad imamo sve predmete na okupu.”

„I ja isto osjećam”, rekao je razbojnik. „Korak po korak, izgleda da on ipak uspijeva u svom naumu.”

„Nikad neće uspjeti!”, Urgar je lupio šakom po stolu. „Ne dok sam ja živ. Ja mu se nikad neću predati, makar me morali ubiti. Zagrizao je previše.”

Ona ga je odsutno posmatrala, debelo sumnjajući u te riječi. Ako su osjećali isto, onda bi i njemu trebalo biti jasno da se tu radi samo o brzini kojom će ih Uku iskoristiti da dobije ono što želi. Njegovoj se žestini i želji divila, ali ga je zbog toga i žalila. Jer na kraju će sve pasti u vodu. Te riječi neće imati nikakvo značenje, štaviše, dokazaće se pogrešnim. Željela je da to shvati, ali nije mu to mogla reći. Svakako to ne bi prihvatio.

„A šta bi se desilo ako bi ipak uspio skupiti te predmete i ostvariti svoj naum, koji god bio?”, pitao je Anar, privukaviši pažnju na sebe. Sudeći po tišini, ali i nečemu nevidljivom što se osim nje razvlačilo zrakom oko njih, riječi su imale težinu, a tanka nit vezala ih je za neku jaku ideju.

„Njegov je naum oživjeti u ovom svijetu”, rekao je Bradataluinat bez zastajkivanja. Zatim je pogled prebacio na Urgara i Siandru. „Osjećate li i vi to?”

Ona je zatresla glavom prebacujući pažnju na Urgara koji je učinio isto.

„Možda zato što mene duže mori”, nastavio je. „Da, to je njegov cilj.”

„Šta će onda biti s vama?”, Anar je postavio novo pitanje.

Svi su posmatrali pljačkaša, ali on je nemoćno slegnuo ramenima, razočaravši je. Pažnja se potom vratila na Anara.

„Izgleda da ćemo morati rizikovati.”

„Ako tog stvora oživimo u ovom svijetu”, progovorio je i Adrian, „možemo napraviti veliki problem. Neću reći velik kao što je bio Nur’kaden i njegovo Prokleto nasljedstvo, ali opet… Trebamo imati na umu tu mogućnost.”

„Ako ga oživimo”, Anar je nastavio kao da nikog drugog ne čuje, „onda je jasno da ćemo se morati i boriti. Jer Adrian je u pravu. Takav stvor bi mogao biti opasnost; možda za Faras, možda za nezavisne gradove ili kraljevstva, možda i za cijeli svijet pošto njegovu moć ne možemo pojmiti.”

„Ono što znamo je da je u snu nedodirljiv.” Iako joj se ta činjenica nije dopadala, morala ju je izreći i podsjetiti ih na to.

„Kao što si jednom rekla, u snu ste sami. Na javi ćemo biti svi zajedno.”

„Opet ne možemo biti sigurni da ćemo imati i najmanju šansu”, dodala je i pokajala se jer je zvučala toliko slabo i pesimistično. To nije bila ona. Zar ju je Uku za samo nekoliko dana toliko promijenio?

„Nije da imamo neku bolju opciju. Možete se nastaviti opirati, ali tako ćete samo sebe mučiti, možda i ubiti, a on će svejedno dobiti ono što želi. Na kraju, čak i da ne dobije, neću prihvatiti toliku žrtvu.”

Urgar je uzdahnuo. „Ako ćemo spasiti čitav Faras ili čak svijet… Možda je žrtva ipak vrijedna, prijatelju. Ne želim utjecati na Siandrinu odluku. Ali ja i ova propalica smo spremni za to. Je li tako?!” Drsko je pogledao Bradataluinata koji je pogledom prešao preko prisutnih razmišljajući šta da kaže. Na kraju nije rekao ništa.

Zara je duboko udahnula i ispravila se, najavljujući govor. „Nemojte me pitati kako, ali i ja sam došla do nekih informacija u vezi njega; tačnije, u vezi njegove prošlosti.”

Siandra ju je baš željela pitati odakle joj te informacije, ali iskustvo joj je govorilo da ponekad to nije najjasnije. Uku ima posebnu sposobnost prenošenja ideja, a njoj se sve više činilo da u kasnijoj fazi nema tog prenošenja, nego kako njegova moć nad žrtvom raste, tako se povezuju, a što se više povezuju više znaju jedno o drugom.

Zara je ispričala priču o nesretnom kosaču i njegovoj bolesnoj kćerci koju je pokušao spasiti magijom, samo da bi na kraju pao u očaj, a potom i pod vlast mračnih sila iz Haosa. Duša mu je ostala zarobljena u ovom svijetu… Sve dok nije pronašao prvu žrtvu - Bradataluinata. Odatle je krenulo sve ostalo.

„I sad se želi vratiti u ovaj svijet i dovršiti osvetu?”, Siandra nije bila sigurna, ali pokušala se staviti na njegovo mjesto.

Urgar je frknuo. „Šta sad? Trebamo ga žaliti?”

„Naravno da ne”, odgovorio je Anar. „Ali važno je i ovo znati. Onda, šta vi mislite?” Pogledom je obišao prisutne, a na njoj se zadržao. Naravno da mu je bilo stalo do Urgara, ali ona mu je ipak bila mnogo bliža. Za nju se istinski brinuo, a ona nije voljela kad se za nju pretjerano brinu. Radije bi ona bila ta koja brine za druge.

Njegov joj se prijedlog sviđao. Ne zato što joj daje neku nadu da će preživjeti, bila bi ona spremna trpjeti još patnje za više dobro, ali osjećala je da ta patnja i borba s Ukuom u snu može imati samo jedan ishod - njegovu pobjedu i nastavak kontrole. Iako je zvučalo da će prvenstveno njemu učiniti uslugu skupljanjem predmeta, bio je to jedini način da dobiju neku šansu u borbi protiv njega.

„Ja bih da uradimo ono što on želi”, prekinula je tišinu. „Skupimo predmete na jedno mjesto i neka oživi.”

Anar je klimnuo s odobravanjem. Adrian je uzdahnuo i oborio glavu; ideja mu se nije sviđala, a tišina je išla u prilog tome da nema bolji prijedlog. „Dobro, ali ko će skupiti te predmete? Ne zaboravite da ih se svi osim jednog moraju odreći.”

„Ja ću to uraditi”, javila se zvučeći kao da druga opcija ne postoji. Okrenula se Urgaru i Bradataluinatu. „Zara još uvijek nije pod njegovom vlašću. Vi jeste, ali mu sigurno neće smetati što ćete se odreći predmeta. Vjerujem da vam neće stajati na putu. Jer zašto bi? Pa njegov je plan otpočetka bio da samo jedno od nas skupi sve.”

„Imaš li ikakvu ideju šta to skupljanje predmeta znači?”, pitao je Anar. „Samo da ih imaš kod sebe? Moraš li stupiti u kontakt s njim?”

„Ne znam, ali ne sumnjam da će me uputiti. Na kraju krajeva, činimo mu uslugu.”

Anar ju je oprezno posmatrao. Kao da još jednom razmatra kvalitet plana i pokušava predvidjeti moguće posljedice. Na kraju je sporo klimnuo, pokazujući da je podržava. „I nadamo se da će se vrlo brzo poslije te usluge debelo razočarati. Prijatelji, sutra nam predstoji borba. Vjerovatno borba kakvu nikad dosad nismo vodili.”

Dok se tišina nadvijala nad njima poput olujnog oblaka, Siandra je pokušavala pojmiti količinu odgovornosti koju preuzima na sebe. Ako stvari krenu po zlu, za nju će pričati da je ta koja ga je dovela na ovaj svijet. Uvjeravala je sebe da drugog načina nema. U snu ne može pobijediti. Koliko god neizvjesno i nepoznato bilo ono što će se desiti kad ga jednom prizove, ne znači da će biti kobno. Jedno je bilo sigurno - nada je postojala. Šta god taj stvor bio i kakav god oblik preuzeo, znala je da će u društvu prijatelja moći uraditi neuporedivo više nego što bi ikad mogla sama. Hoće li to biti dovoljno?

Svijeća se topila pokazujući da vrijeme teče. Sadašnji trenuci se nižu i jednom će baš taj trenutak, to sad biti suočavanje s Ukuom Somnimorom.

Hvala na čitanju. Svoje utiske možete poslati porukom na Facebook, Instagram i LinkedIn. Moju analizu i iskustvo tokom smišljanja i pisanja romana možete pratiti u videima na YouTube kanalu.

> SLJEDEĆE POGLAVLJE.